RTV7 | Medijski servis grada Tuzle
Dario Džamonja ove godine da je poživio obilježio bi 59. godinu života i objavio bi ko zna koliko priča, knjiga.
Ali stvarnost je drugačija, tako da danas ljubitelji priča Darija Džamonje mogu obilježiti 13 godina od smrti Darija Džamonje.
Pisac kratke priče Dario Džamonja rođen je u Sarajevu 1955. a umro je u gradu kojem se uvijek vraćao 15. oktobra 2001.
Bio je kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993., Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.
Objavio je slijedeće knjige : “Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980., “Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985., “Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., “Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988., “Oni dani”, 1989., “Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991., “Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001., “Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003., “Priče – Dario Džamonja”, Pressing, Sarajevo, 2003.
Sarajevski Buybook objavio je i opširan izbor Džamonjinih priča u knjizi ‘Ako ti jave da sam pao…’
*****
TITO, BRIGIĆ I JA
Predstavništvo Brodokomerca u mom komšiluku je zjapilo prazno, izlog je bio razbijen i sve je bilo izneseno: pisaće mašine, kompjuteri, stolovi, stolice, telefoni, lusteri, pa čak i itison s poda.
Na zidu je ostala samo velika fotografija predsjednika Tita.
Ušao sam kroz razbijeni izlog, skinuo je sa zida i ponio kući. Zaustavio me stražar ispred Vojne bolnice: “Šta će ti to?”
Slegnuo sam ramenima:
“Ne treba mi, ali samo ne želim da neko piša po njoj, ili puca u nju.”
“Ličnu kartu!”
Izvadio sam akreditaciju Večernjih novina, koju je on sumnjičavo prevrtao i zagledao, ali mu se pridružio kolega: “Ma, daj, pusti ga. To je onaj otkačeni Daco…”
Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obećanih “promjena”, ako ne računamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita.
Iako su neke ulice već bile preimenovane, ipak se nisu usuđivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova.
Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s uzdahom “e, da je nama našeg Tite”, a mlađarija, iz samo njima znanih razloga, krvnički psovala. Valjda je i to bio dio tih obećanih sloboda i demokratije.
“Povjesničari”, “istoričari” i “historičari” su blaćenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle pročitati “analize” koje su ga razotkrivale kao “plaćenika Vatikana”, “agent
Kominterne”, “izdajnika hrvatstva”, “dželata srpstva”, “masonskog zavjerenika”, ili šta god je kome palo na pamet.
Dvadeset i petog maja, godine 1992., Dubravko Brigić, novinar RTSA, me je pozvao na proslavu Dana mladosti.
“Gdje, bolan?”
“Ne brini ništa. Upadaj u auto.”
Dubravko je skupio televizijsku ekipu da snimi taj događaj.
Mjesto radnje: kafana Kod Cara na Koševskom Brdu, a organizator Ciganin Emin.
Na zidu jugoslavenska trobojka sa zvijezdom petokrakom, na ražnju janje i jare, na roštilju đulbastije, bubrezi, brizle, ražnjići, ćevapčići; dva ciganska “orkestra” se nadjačavaju…
Pitam Emina zar se ne boji zbog zastave, zbog “titoističkih” pjesama, a on, kao da je sišao s ekrana nekog filma Saše Petrovića, nabija šešir na oči, razbija čašu sa špricerom i kaže:
“Ko im jebe mater! Ne mogu mi ništa – previše ih plaćam.”
Slavlje traje duboko u noć. Iako je uveliko policijski čas, iako su na snazi zakoni o obaveznom zamračenju, pripitim policajcima i ne pada na pamet da ‘kvare ćeif’.
Sutradan sam napisao članak o tome. Nije objavljen. Dubravko je snimio reportažu, ali nije emitovana.
Ne pamtim taj dan zato što je to bila stogodišnjica rođenja Tita. Pamtim ga jer je to dan kad sam zadnji put pojeo meso u Sarajevu.
P.S. To je bio zadnji dan kad sam bio s Dubravkom Brigićem i pamtiću ga uvijek po tome.
(Fena)
