Emotivno pismo mladog Tuzlaka, Hasana Sušića: Vama – što vas nikada neću moći upoznati!

24 godine poslije rata, brojne nesretne priče, životne i ljudske tragedije koje su zabilježene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, pronalaze svoje mjesto u različitim ispovijestima. Neke od tih priča su emotivne poruke koje pišu mladi ljudi, tužni, razočarani i ljuti zbog gubitaka koje je rat donio, zbog uništenih mladih života i zbog nemogućnosti da procvjetaju pupoljci koji su tek ugledali svjetlo dana.

Takvu emociju na papir je prenio Tuzlak, Hasan Sušić (24), student glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, zamišljajući trenutke provedene sa brojnim životima, koji su na samom početku, surovo i bez kajanja prekinuti.

Njegovo pismo i poruku, napisano na dan izricanja presude ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, o važnosti da se ne zaborave oni koji su izgubili živote, te da se ne zaboravljaju prioriteti, prenosimo u cijelosti.

VAMA – ŠTO VAS NIKADA NEĆU MOĆI UPOZNATI

Neka taj dvadeseti ne bude nikakav „DAN D“, ja vas to iskreno molim. Srijeda je, dvadeseti mart kao i svaka druga srijeda, kao i svaki drugi dan u godini… Da li će sijati sunce ili će biti oblačno, možda će padati kiša ili snijeg, možda bude tmurno, a možda i vedro, ne znam, ali ne smijemo dozvoliti da bude tih taj dan, kao ni bilo koji drugi dan za nas, mislim nas, ljude, a samo radi podsjećanja: „Čovjek“ – podijeljena vrsta.

Ne smijemo dozvoliti miješanje uloga, a pogotovo ne smijemo da se igramo sa podjelom glavnih uloga. Glavnu ulogu ne smije igrati onaj koga je po zakonima ljudskosti, iskreno se nadam da još uvijek postoje, grijeh spomenuti iz poštovanja prema onima koje nikada nismo imali priliku upoznati.

Danas, u srijedu, dvadesetog marta odlučio sam da se probudim nešto ranije nego inače. Došao sam u jednu prelijepu baštu, u Višegradu. Gledam ih, lijepi su, znam ih, a nikada nisam dobio priliku da ih sretnem, da se mimoiđem s njima na cesti, da ih ponešto upitam. Vole oni što ja njih znam i pamtim i što ih držim u sjećanju. Prelazim most Mehmed-paše Sokolovića, Drina lijepa, a u odrazu vidim ljude koje nikada nisam mogao upoznati, smiju mi se i ja se osmjehujem njima!

Jabuku sam pojeo u Foči, tako sam htio, a dala mi je jedna prelijepa djevojka koju nikada nisam mogao upoznati, nasmijana i draga. Znam je, znam da je znam, a znam koliko i njoj i mojim Fočacima, koje nikada nisam mogao upoznati znači što ih znam i što im dolazim u goste. Široko je to, Bogami jeste!

Evo me u Sarajevu, na Grbavici, na pijaci u blizini zgrade u Zagrebačkoj ulici u kojoj sam stanovao. Na pijaci sam kupio lijep džemper od Selima, ni njega nisam nikada mogao upoznati, a valjda je to tako, valjda je njihova sreća time veća, što ih nikada nisam mogao upoznati, a znam ih…  i mom Selimu, i mom Ivanu i mom Milanu.

Krenuo sam, prije autobusa, još na Markale da kupim cvijeće i povrće, a na Marijin Dvoru sretoh dječaka imena Nermin, kojeg nikad nisam i neću upoznati. On mi na poklon dade najljepši osmjeh, drago mu što ga znam i pamtim, iako ga nikada nisam mogao upoznati, pa mi se pohvali da ima isti džemper ko ovaj moj što ga kupi kod Selima. To je bio najljepši susret! Dođoh na Markale,  jedva, ona gužva po gradu, a nikog nisam mogao niti ću upoznat, a sve ih znam i pamtim – ljudi dragi. Na Markalama kupih šezdeset i osam ruža i malo povrća, opet od onih što nikad ne dobih priliku da upoznam. Svaka mi ruža i svaki insan na Džennet miriše!

Stigoh u Srebrenicu i odmah upitah sve svoje stare prijatelje iz sjećanja, a koje nikad ne uspjedoh upoznat, kako najlakše da dođem do Banje Guber. A oni puni ljubavi i sreće, što ih čuvam u nekim pregradama svoje svijeti, put mi pokazaše. Ljudi moji dragi, sve bih dao kada bih vam mogao tu sreću nekako prepričati, ali nema šanse… sreću, ljubav i zahvalnost samo zato što ih nisam zaboravio i neću nikada, a nikada ih upoznao nisam, nisam mogao – šta ću.

Dođoh u svoju Tuzlu. Bilo mi je i danas lijepo sa ljudima koje nikada nisam i neću moći upoznati. Lijepo sam se obukao i idem malo do Kapije, želim večeras da prohodam sa svima onima koje nikada nisam mogao upoznati, mojim sugrađankama i sugrađanima, s kojima nikada neću moći na čaršiji čekati red za sladoled u Europi, u supermarketu pitat’ da li je bolji 3DE ili Čarli, odhukivati u gužvi pošte, sjediti u pozorištu, nikada im neću moći stati autom na pješačkom prijelazu, a ni oni meni, ali eto, vidim ih, i sve mi to možemo i ovako. Pred mojom porodičnom kućom takva je gungula, svijeta ko’ iz priče, a mali Sandro, kojeg nikada nisam mogao upoznat igra se s onim cvijećem koje sam iz Sarajeva donio i kaže meni da kupimo još koju ružu, na primjer da imamo sedamdeset i jednu, pa na Kapiju haj’mo, da dijelimo ko pravi frajeri. Može, rekao sam, dogovoreno. Idemo!

Evo, to je moja srijeda, ipak je bila i tmurna i tužna. Ne znam koliko dana imam, ali svaki ću koristiti, pa makar i sekundu, za druženje sa onima koje nikada nisam mogao upoznati, a dobro ih znam! Znači to i njima, a Bogami i meni.  To su moje glavne uloge! Moji dragi koje nikada nisam i neću upoznati!

Hasan Sušić, 20.03.2019. godine u Tuzli

(RTV7)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.Potrebna polja su obilježena *

*