Povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, mediji na njemačkom pišu o tome zašto ta nagrada šteti srbijanskoj demokraciji. Navodi se, između ostalog, da Handke toj nagradi nije dorastao.
Vijest o dodjeli
Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu je kod
srpskih nacionalista izazvala slavlje, ali s druge strane užasnutost i
bijes kod Bošnjaka, Albanaca, a i kod mnogih Hrvata i Slovenaca,
podsjeća “Süddeutsche Zeitung” (SZ) povodom svečane dodjele te nagrade
Handkeu. “Liberalni Srbi su vijest o nagradi Handkeu primili sa
zaprepaštenjem i žalošću. Tako je srbijanski pisac Filip David, koji se
od početka postavio protiv ratnog huškača Miloševića, rekao: ‘Handke je
moralna nula. Teško je, ako ne čak i nemoguće, Handkeovo cjelokupno
književno djelo odvojiti od njegovih političkih aktivnosti. Nobelova
nagrada će nesporazume u našoj regiji još jednom produbiti i rane
devedesete ponovno otvoriti’.”
Srbiji učinio “medvjeđu uslugu”
SZ
napominje i da se Bora Ćosić kritično izrazio – ponovno, jer je Ćosić
još 2006. povodom dodjele Heine-nagrade Handkeu istoga nazvao “lažnim
odvjetnikom Srbije”, koji “čitavom užasu strahovlade u Srbiji proteklih
godina daje pomilovanje”. List dalje piše da je Handke svojim “brojnim
izjavama u korist Miloševićevog režima i njegovih nacionalističkih
nasljednika, koje je uvijek iznova na podao način izjednačavao sa
‘srpskim narodom’, prije svega demokraciji u Srbiji i otvaranju zemlje u
smjeru demokratske Europe učinio medvjeđu uslugu.” No radi se pritom i o
krhkoj Bosni i Hercegovini, navodi dalje SZ: “Handkeove prezirne
primjedbe o ‘bosanskim muslimanima srpskog podrijetla koji govore
srpsko-hrvatski’ i romantiziranje srpskih trupa kao ‘indijanaca’ ili
‘boraca za slobodu odozgor s brda’ podupiru nacionalističku propagandu
koja vrijeđa ljudsko dostojanstvo, prije svega onu u srpskom entitetu
Republici Srpskoj.”
Neki objašnjenje Handkeove isprva
nostalgične, a zatim sve agresivnije mitologije o Jugoslaviji, traže u
njegovom djetinjstvu, pojašnjava SZ. Handkeova majka je, naime, bila
Slovenka, a on sam je bio “zaljubljen” u titoističku socijalističku
Jugoslaviju. “‘S tugom i bijesom’ se Peter Handke u jednom eseju
oprostio od svoje voljene i idealizirane Jugoslavije. Još tada je
‘takozvani velikosrpski tenkovski komunizam’ oslobodio svake krivnje za
samorazaranje multietničke države. Slovenci i Hrvati su dali da se
‘izvana na njih utječe’ po pitanju raspada njihove države, pisao je
Handke”, prenosi SZ dodajući da je Handke tadašnjeg njemačkog kancelara
Helmuta Kohla i francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda zbog
priznavanja neovisnosti republika koje su se odcijepile od Jugoslavije
okrivio za “izdaju” prema “Srbiji koja je ostavljena na cjedilu”.
Popio rakiju s Karadžićem kako bi “shvatio povijest”
Ovaj
minhenski list napominje i Handkeove uske veze sa Slobodanom
Miloševićem, ističući da ga je Handke stilizirao u “tragičnog lika” i
posjetio u zatvoru Haškog tribunala, kao i da se od njega oprostio
emocionalnim govorom nad njegovim grobom ispred više desetina tisuća
ljudi. Handke se, međutim, sreo i sa tada već međunarodnom tjeralicom
traženim Radovanom Karadžićem, jednim od glavnih odgovornih za genocid u
Srebrenici, podsjeća SZ. List piše kako je popio rakiju s Karadžićem, a
taj susret obrazložio svojom željom “da shvati povijest”.
Njemački
radio “Deutschlandfunk” podsjeća da se debata oko Handkea vodi već duže
od 20 godina i da se sada, povodom Nobelove nagrade za književnost,
opet vodi diskusija. “Deutschlandfunk” podsjeća i na to da se debata oko
Handkea, Jugoslavije i Miloševića zakuhala kad je u listu “Süddeutsche
Zeitung” objavljen njegov tekst “Pravda za Srbiju”, a kasnije i kao
knjiga pod naslovom “Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i
Drine ili Pravda za Srbiju” (Die Winterliche Reise zu den Flüssen Donau,
Save Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien). O diskusiji oko
toga mogu li se Handkeove političke izjave odvojiti od njegovoga
književnog djela, “Deutschlandfunk” piše kako Handke “nije autor bajki,
kako to neki od njegovih najpametnijih branitelja smatraju, već
politizirajućih literarnih reportaža”.
Pravi dan za podsjećanje na demokratsku Srbiju
“Tagesspiegel”
donosi prilično oštro osobno mišljenje o Handkeu ističući da kao gotovo
sigurnu dijagnozu možemo uzeti “da Peter Handke nije dorastao Nobelovoj
nagradi. Već tjednima to dokazuju njegovi nastupi i provokacije koje,
čini se, osciliraju između grandioznosti i nesigurnosti. Bilo bi
poželjno za njega da se uredno povukao u svoju seosku enklavu. No on ni
ne može ništa zbog toga što je dobio tu nagradu. (…) Izabran je jedan
autor, koji se zalaže za ‘narod srpski’, iako homogeni narodi mogu
postojati samo u fantazijskim sferama poput ‘Igre prijestolja’. No kad
je Handke govorio o ‘navodnim mjestima masakra’ u BiH i dodvoravao se
ratnom huškaču Miloševiću, onda to nije bilo samo ogledalo njegove
duševne drame, već i simptom jednog obuhvatnijeg, političkog zavaravanja
koje (…) s oba kraja napada demokraciju.”
Autorica komentara u
ovom listu ističe da je “Odbor za dodjelu Nobelove nagrade svojom
odlukom za zastupnika alternativnih činjenica bio u političkoj komii
pokazao se nedragovoljno kao seizmograf ove ere.”
Stoga je dan
dodjele Nobelove nagrade za književnost, piše dalje ovaj list, “pravi
dan za podsjećanje na demokratsku Srbiju gdje su stotine tisuća ljudi
svrgnuli Miloševićev režim, ali i na srbijanske intelektualce koji
odbacuju nacionalno ludilo, poput Davida Albaharija, Bore Ćosića, Ivana
Ivanjija, Nataše Kandić, Borke Pavićević, Srđe Popovića, Biljane
Srbljanović, Svetlane Slapšak i mnogih, mnogih drugih. Njihovu blizinu
nositelj ove nagrade nikad nije tražio. Utoliko više oni trebaju
zanimati nas ostale.”
Zaboravljeni Balkan
Švicarski
“Neue Zürcher Zeitung” (NZZ) se ne osvrće toliko na kontroverze zbog
Handkea, koliko na samu regiju koju, kako se navodi u članku, Zapad
zaboravlja: “Iako je tek prošlo četvrt stoljeća, (…) genocid u
Srebrenici ili opsada Sarajeva jedva da su još prisutni. Da je i u
Višegradu došlo do masakra ionako znaju samo stručnjaci. A što se ono
dogodilo u Vukovaru? Na licu mjesta, ali i u dijaspori to izaziva
konsternaciju. Raširena frustracija je utoliko veća što se pored
literarnih i povijesnih debata Balkanu više ne posvećuje iskreni
interes.”
NZZ se zatim dalje osvrće na nejasnu EU-perspektivu za
zemlje Zapadnog Balkana, podsjećajući i na veto francuskog predsjednika
Macrona na otpočinjanje pregovora o pristupu za Sjevernu Makedoniju i
Albaniju. Sve to skupa, “ne samo da nije fer, već je i kratkoročna
politika. Ne u prvom redu zbog toga što bi se te zemlje pojačano mogle
okrenuti Moskvi ili Ankari, već zbog toga što Balkan, koliko god se on
nekim zapadnim Europljanima činio dalekim, leži usred Europe.”
(Vijesti.ba / DW)