dr Salih Azabagić napisao knjigu “190 g. POKRETA ZA AUTONOMIJU BiH”

Tuzlanski doktor Salih Azabagić, napisao je knjigu “190 godina Pokreta za autonomiju BiH”u kojoj je, jasno razjasnio dogadjaje, koji su se desili u u 19. vijeku u Bosni i Hercegovini, te ulogu naših predaka u njima.
Uz dopuštenje autora, prenosimo vam neke dijelove iz pomenute knjige.
“U 19. vijeku desile su se krupne promjene na globalnom planu Turskog carstva. Sjaj, moć i ugled Turske carevine počinje da blijedi. Velike intrige na dvoru, mito i korupcija, nepoštivanje kanuna, izbjegavanje vojne službe i samovolja janičara u velikoj mjeri potkopavaju temelje Turske carevine.
Sultan Mehmed II pristupa uvođenju reformi u carstvu koje se naročito odnose na reforme u vojsci. Sve ove reforme imaće velike refleksije na Bosnu, kao najistureniju zapadnu pokrajinu Turske carevine. Kao svuda u Evropi, tako i kod nas, plemstvo je igralo veliku ulogu na koncu srednjeg vijeka.
Poznato nam je, Bosna je bila kraljevina, ali uistinu bila je aristokratska republika, jer iza Tvrtka I bosansko prijestolje nalazilo se u rukama nekoliko velikaških porodica, : Hrvatinića, Hranića, Pavlovića itd. Bosanski kraljevi dijelili su razne naslove svojim velikašima (vojvode, banovi, knezovi). Cvijet BH plemstva pristao je uz bogumilstvo, a znamo da su bogumili na više godina prije pada kraljevine prijateljevali sa Turcima i potpisivali se kao Hrvoja i Sandalj: “Milošću Božijom i gospodara sultana Mehmeda” itd, pozivali sultana preko Mahmud-paše da ih uzme u zaštitu od progonstva kralja koji je obećao papi i ugarskom kralju da će istisnuti bogumilstvo iz Bosne.
Kada je sultan Mehmed II osvanuo u proljeće 1463. g. u srcu Bosanske kraljevine, Bosna mu se pokorila, a bogumilstvo listom prešlo na islam, ne iz kukavičluka, kako primjecuje gospodin Asboth, nego poslije krvavih progonstava i bojeva, a iz mržnje prema pritisku Katoličke crkve i ugarskog oružja.
Osmanlije osim vladarske kuće i šerifskih arapskih porodica, nisu poznavali, kao što ni danas ne poznaju, krvnog plemstva. U njih je geslo: “Koliko znaš, toliko valjaš”.
Pošto su jako računali na bosansko plemstvo, da im ne bi nažao učinili, dozvolili su im da se po krvi i moći razlikuju od neplemića. Samo su im oduzeli stare nazive i umjesto njih dodijelili svoj počasni naslov – beg. Nagli prelaz bogumila, a naročito njihovog plemstva, na islam povukao je sa sobom mnogo bogumilskih tradicija od kojih su neke propale, a neke se sačuvale kroz vijekove, kao osveta prema progoniteljima njihovim prije pada kraljevine.
Kako Asboth primjećuje,” kada je osmanska sila prestala da vodi velike ratove i počela padati u miroljubivu letargiju, BH muslimani neprestano su s pograničnim kršćanima na svoju ruku vodili ratove i sačuvali sa naslijeđenom vjerskom gorljivosti i sa ponosnom samosvijesti gospodarstva netaknuti islam u potpunoj čistoći.”
Ahmed-beg Hercegović prvi je stupio na poprište povijesti 1473. g. kao carski mirialam (zastavnik), koji je kasnije postao paša, vezir i veliki vezir. Za njim su odmah izbili na površinu Malkoči, Sokolovići, Opukovići i drugi, kao namjesnici, veziri, veliki veziri, dok o moćnim lenskim velikašima povijest ni ne vodi računa.
U Krbavskoj bici 1493. g. pod zapovjedništvom Jakub-bega nalazimo organiziranu bosansku vojsku od naših zaima, spahija i jakindžija, koji mahom potukoše Hrvate.
Isto tako organiziranu hercegovačku vojsku vidimo 1501. g. gdje opsjeda Zadar, pod vođstvom našeg zemljaka Sinan-bega, sandžaka od Hercegovine.
U bici na Mohaču 1525. g. ništa manje nego 20.000 lenskih vitezova učestvuje kod osvajanja ugarske kraljevine. Ovom prilikom naši zaimi i spahije izašli su na glas kao najbolji vitezovi u cijeloj Carevini. Koliko je sultan Sulejman cijenio Bošnjake i Hercegovce, naročito plemiće, svakome je poznato. Nije im samo povjeravao domaću upravu nego i najveća dostojanstva u turskoj vojsci i državi.
Ako se može Tvrtkovo kraljevovanje nazvati zlatnim dobom u povijesti BiH, onda se Sokolovića vezirovanje slobodno smije obilježiti srebrenim dobom.
U ovo vrijeme Bosna je igrala prvu ulogu u širokom Turskom carstvu. Njezini sinovi rasijani na tri kopna, stojali su na čelu državi i vojskama. Sve stranice turske istorije u drugoj polovini 16. vijeka bile su pune imena Sokolovića, Opukovića i ostalih “ića”. Jedni su brali lovore po srednjoj Aziji, drugi u Zemlji faraona, a treći po Evropi kao gospodari mora i kopna. Od godine 1544. sve do Mehmed pašine smrti sjedili su na stolici velikih vezira naši zemljaci. Kroz to razdoblje, većinom admirali, vojskovođe i drugi viši državnici i časnici bili su lišće naše gore. Naročito pod zadnje dane Sulejmana I i Selima II, kada je Sokolović uistinu carevao.
-To je onaj Sokolović koji je rekao evropskim poslanicima: ”Nek me ne srdi Evropa, jer mogu na štetu njojzi dignuti neprelazan zid po međi carstva svog”.
-To je onaj Sokolović koji je rekao potučenom Krloč Ali-paši: ”Ne kloni duhom. Ako bude od potrebe, ja ću udarit u lađe srebro mjesto gvožđa, atlas mjesto platna, a svilu mjesto lana”. Uprkos svim poteškoćama, preko zime sagradio je 200 ratnih brodova i sa potpunom vojničkom plaćom u Carigradu izdržavao preko zime 40.000 vojnika, koji su se vježbali za osvetničku bitku..
-To je onaj Sokolović koji je ozbiljno snivao o panislamističkoj državi, a da to postigne, odlučio je na jugu prokopati Suecski kanal, a na sjeveru spojiti Don sa Volgom, da pospješi komunikaciju međju Carigradom, Indijom i Turanom.
-To je onaj Sokolović koji je moć Turske carevine iza Sulejmana uzdržao na visini sve do zadnjeg časa, tako da se od njegove smrti računa nazadak iste, a ne od smrti Sulejmanove.
Kako je padala turska moć u Evropi, tako je rasla sila i ponos plemstva u BiH, isto kao u vrijeme zadnjih bosanskih kraljeva. Kad su krajem 17. vijeka svojim vlastitim silama suzbili navale kršćanske, kojima su podlegle tolike turske vojske, samovolja i samopouzdanje izbi jasno na površinu, a za Hećim Ogluovih vremena, kao spasitelji cijele Carevine s pravom su se ponosili i nazivali bedemom islama.
Od ovog doba bez odobrenja Zemaljskog (Ajanskog) vijeća, koje se sastojalo većinom od sandžakbega, ajana i kapetana, bosanski veziri nisu mogli ništa poduzeti na svoju ruku. Institucija Ajanskog vijeća Bosne i Hercegovine, poznata je od prvih decenija 18. pa do četvrte decenije 19. vijeka. Ajansko vijeće (Medžensi ajan), vijeće odličnika, kojem je predsjedavao bosanski vezir, sastajalo se u Travniku, a članovi su mu bili svi kapetani i ajani, zatim najbliži vezirovi dostojanstvenici, te predstavnici janjičara i spahija. Vezir nije trebao da saziva Ajansko vijeće u redovno zasjedanje, jer je dan sastanka uvijek bio treći dan Ramazanskog bajrama. Po potrebi vezir je sazivao članove na vanredno zasjedanje. Zasjedanje Ajanskog vijeća i dočeci novih vezira bijahu jedini sastanci na koje su dolazili svi kapetani. Na njima su se međusobno upoznavali, prijateljstva sklapali, spoznavali vrline i sposobnosti, kao i mane pojedinaca i ocjenjivali vrijednost svih zajedno.
Ajansko vijeće u stvari je bila Zemaljska vlada, a najvažnija odluka koju je ovo vijeće donijelo za svo vrijeme svoga postojanja je ona iz godine 1737, kada je zaključilo da se usprotivi nalogu Porte i njenim instrukcijama, da se drže po strani, te da se u slučaju provale Austrijanaca Bošnjaci svakako odlučno odupru neprijatelju. Otpor koji su pružili Bošnjaci, iza donošenja ranije navedene odluke, spasio je ovu zemlju od sigurne propasti, a carevini omogućio da pod povoljnim uvjetima potpiše mirovni sporazum.
Oduvijek je bosansko plemstvo smatralo svoju domovinu državom u državi, u njoj su samostalno vladali i davali Turskoj pomoći koliko je to vijeće odredilo. Ovakav odnos BiH plemstva i pored svih njegovih zasluga, na Porti se različito tumačilo. Na bosansko plemstvo se gledalo kao na glavni stub kočenja u provođenju reformi. Bosansko-hercegovačko plemstvo, s kojim se Selim II ponosio i sa njim uzdigao Carstvo do zenita, 300 godina kasnije, za sultana Mahmuda II, postalo je breme kojega se trebalo riješiti.
Mahmuda II je već ranije utamničeni rođak, nesretni reformator, Selim III, uputio u tajne reformi, koje su Carevini bile potrebne. Htio je da preuredi svoju državu na principima apsolutne monarhije, tako da u novom sistemu ne bi bilo mjesta polunezavisnim glavarima i provincijama. Reformni pokušaji išli su za strogom centralizacijom, te uvođenjem prosvjećenog apsolutizma i osiguravali turskoj naciji premoć nad neturskim narodima. Osmansko carstvo, koje je bilo zamišljeno kao univerzalistički muslimansko, počinje od
reformi gubiti taj svoj značaj. Islamski narodi neturskog porijekla reaguju na to stvaranjem vlastitih nacionalnih pokreta. To se manifestovalo u protuturskim pokretima, u Arabiji, dalje u Siriji, otcjepljenjem Egipta i drugih sjevernoafrickih zemalja. Zatim separatističkim pokretima Smajl-age Prsteničanina, muslimana Bugara u Ruščuku, Osman Pasvan Oglua u Vidinu, Albanaca itd. Samo u ovom svjetlu, može se shvatiti i nacionalni pokret Bošnjaka pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića.

  1. g., po odredbi Zemaljskog vijeća, iz svakog kotara morao se otpremiti stanoviti broj vojnika sa porukom da što prije moraju stići na Orluvo polje. U šabanu 1228. g. (1813.), pređoše Drinu. Najprije se sukobiše sa ustanicima kod Badnovca. Prvi dan uz sva junaštva Bošnjaka, odrzaše se Srbi u šancima (rovovima). Drugi dan, po savjetu nekih prvaka, svaki vojnik uze breme kukuruza i time napune puškare (puške sa ljevkastim otvorom), pa na juriš protjeraše ustanike. Odatle se digne bosanska vojska pod Loznicu, koju uz znatan otpor i zauzme. Zatim napade Liješnicu i zauze je na juriš, odakle početkom ramazana krenu na Zasavicu. Na Zasavici su se ustanici pod vođstvom Miloša, njih 20.000 pripremili za trajni otpor. Iako se na prvi pogled činilo nemoguće osvojiti Zasavicu, bosanski prvaci udariše na juriš i uz pomoć Božiju. Tu se prolilo mnogo krvi, a i sam Miloš jedva umače ispod sablje. Sa Zasavice krenu bosanska vojska put Šapca i opsadom kroz nekoliko dana natjera ustanike na bijeg preko Save u Slavoniju i tako otvori put do Beograda, u koji ponosna bosanska vojska uđe na Ramazanski bajram 1228. g. (septembra 1813. g.). Tako je ugušen Prvi srpski ustanak. U Beogradu su se Bošnjaci sastali sa turskom vojskom, koja je pod vođstvom Huršid- paše došla iz Niša. Veliki vezir Huršid-paša nije mogao preboljeti što su Bošnjaci prije njega osvojili Beograd. Umjesto da im se lijepo zahvali, poče snovati da im se osveti.
    Po jednoj narodnoj pjesmi budila je ljuba Stojana Čupića i pričala mu kako na njega ide bosanski vezir sa trideset kapetana, od kojih spominje Murat-kapetana od Gradačca i njegova Ibru-barjaktara i Tuzla-kapetana i njegova Osmu-barjaktara, Stojan se ne boji nikog od njih…
    “…VEC SE BOJIM TUZLA KAPETANA
    A JOS VIŠE OSME BARJAKTARA…”
    (Ova pjesma se odnosi vjerovatno na vrijeme gušenja Prvog srpskog ustanka, kada je bosanska vojska ušla u Beograd prije Velikog vezira Huršid paše.)
    Pod ovim barjakom borili su se tuzlanski vojnici u gušenju Prvog srpskog ustanka i na Kosovu protiv Rešid-paše, a za autonomiju Bosne i Hercegovine.
    Posavski kapetani Fidahić (zvornički), Mahmud beg (tuzlanski), Gradaščević (gradačački), hercegovački kapetani Čengić i Rizvanbegović, te krajiški Hasan-aga (pećki), u to doba predstavljali su najmoćnije kapetanske kuće među ostalom BiH vlastelom.
    Ovdje je važno reći da su sva tri posavska kapetana u prvo vrijeme bili pristalice reformi. Bili su jako pobožni ljudi, a zvanje kapetana u sebi sadržava vjernost i odanost. Brojni ajeti u Kur’anu govore o tome da Bog daje vlast kome on hoće i kao takvu je treba poštovati. Oni su bili i protiv pokreta janjičara u Sarajevu. Međutim, reforme sultana kojega je i narod počeo zvati “džaur sultanom”, nisu bile samo proste reforme vojske, nego, kako smo ranije rekli, mnogo dublje.
    Vlast se mora poštovati sve dok ona poštuje Šerijat. Kada vlast prekrši šerijatske propise obaveza je suprotstaviti joj se. To je sunnet i farz.
    Posavski kapetani, od prvobitnih pristalica reformi postaju glavna okosnica antireformskih nastojanja i pokreta za autonomiju BiH. Treba istaći da povlašteni slojevi nisu bili zadovoljni, jer je sultan popuštao velikim silama u pogledu Bosne. Posebno uznemirenje među kapetanima nastalo je kada je stigla vijest da je sultan fermanom obećao Srbiji priključenje nahija od kojih su neke bile u sastavu bosanskih ejaleta. Riječ je bila o nahijama: Krajina, Crna rijeka, Kruševac, Paraćin, Starovlaška, Užice i Podrinje.
    Potpisivanjem Jedrenskog ugovora o miru (14.09.1829. g.), Turska se obavezala da ih preda Srbiji. Bosnom je zavladala potpuna anarhija. Bosanski namjesnik Namik paša sam opisuje svoj položaj u Bosni na sljedeći način: “Porta naređuje meni, ja prenosim tu naredbu dalje, ali se na moje naredbe malo ko osvrće. Moje mumbašire neki zapovjednici nisu htjeli ni da prime. Treba da upravljam ovim neobuzdanim narodom, a nemam sredstava za to. Da sami sobom upravljaju je nemoguće. Vi znate da su Bosanci složni u svemu što služi njihovim tobožnjim interesima i da ih nikada nećete naći na putu dobra, već uvijek na putu zla. Tako su Sarajlije jednako nepokorne prema meni kao što su bili i prema mojim prethodnicima. Uvijek su potpora neposlušnih. U toj, za mene veoma tužnoj situaciji i kod potpunog nedostatka sredstava za energičan i dostojanstven nastup, moram da pronalazim zaobilazne puteve da dođem do cilja, ali u tome me sprečavaju, pošto oko sebe nemam ljudi u koje mogu da se uzdam”.
    Nastupa vrlo živa korespondencija medju kapetanima. Husejn kapetan Gradašcević obraća se Hasan-agi Pečkom, kao najmoćnijem čovjeku u Bosanskoj krajini i kapetanu Murad-begu Bešireviću. U martu 1830. g., poslao je jednog uglednog agu i trojicu delija sa porukom da se nipošto ne pokore novim odredbama, ” …jer ako se u Bosni prihvate te odredbe, onda je sa Bosnom gotovo”.
    O zaoštrenim odnosima bosanskih kapetana sa vezirom, stizali su i diplomatski izvještaji dalmatinskom namjesniku baronu Tomašicu, koji je 12. maja 1830. g. obavijestio predsjednika dvorskog ratnog vijeća o stanju u Bosni. Prema vijestima koje je dobio, Bosanci se protive reformama i protiv su fermana prema kojem bi veći broj okruga morao biti ustupljen Srbiji, pa se pripremaju za otpor. Dalmatinski namjesnik je procijenio da bi se stanje u Bosni moglo još više pogoršati, ukoliko se i skadarski vezir odmetne od Porte.
    Dr. Dimitrije Atanasović, u svom izvještaju Lilienbergu daje sljedeće zanimljive napomene: “ … Sarajlije su u stalnoj i vrlo živoj vezi sa kapetanom iz Gradačca Husejn-begom, sa Mahmut-pašom od Zvornika, sa kapetanom iz Tuzle i banjalučkim kadijom. Takođe su u dogovoru sa pašom iz Skadra (Škodra paša-Mustafa paša). Vezir je tu sasvim izolovan sa svojim najbližim”.
    Svi ovi događaji, odbijanje poslušnosti vezirskoj stolici u Travniku, rezultiraju okupljanjem Ajanskog vijeća, po prvi put , ne u Travniku nego u Tuzli, baš u kući Mahmud-bega (Tuzla-kapetana). Zasjedanje se održalo od 20. januara do 05. februara 1831. g. Po važnosti odluka koje su donesene na ovom zasjedanju, ovo spada u red najznačajnijih datuma u BiH istoriji, a kojem su naši istoričari poklonili nedopustivo malo pažnje. Sama dužina vijećanja u Tuzli (17 dana), govori o svoj ozbiljnosti i kompleksnosti stanja u zemlji, Carevini, kao i istorijskog trenutka i odgovornosti pred kojom su se našli pretstavnici Ajanskog vijeća – Zemaljske vlade. Odluke donesene na ovom zasjedanju:
  2. ukidanje privilegija koje je Porta dodjeljivala Kneževini Srbiji,
  3. obustavljanje uvođenja nove organizacije vojske,
  4. ukidanje položaja državnog namjesnika u Bosni,
  5. dozvola da se u Bosni uvede sopstveni oblik republikanske vlade, sa pravom da se izabere poglavar iz njihove sredine,
  6. odustajanje Porte od bilo kakvog mješanja u buduće upravljanje zemljom, a za uzvrat će se davati Porti godišnja naknada od 4.000 kesa, 2.000.000 groša (pijastera)
    Slika Pašinog konaka (Mahmud bega-Tuzla kapetana) mjesta na kome se ovo istorijsi veoma važno zasjedanje održalo.
    Baš ovako postavljene zahtjeve navodi guverner Dalmacije, Tomašić u svom izvještaju koji je poslao grofu Selnitzkom, a ovako koncipirane zahtjeve nalazimo u izvještaju dr. Plojla.
    Na čelo pokreta izabran je Husejn beg Gradaščević. Njegov izbor je vjerovatno uslijedio zato što je on bio najmoćniji i najbogatiji kapetan u Bosanskom ejaletu i što do tad nije dolazio u sukob ni sa valijom ni sa Portom. Jako je bitno da su Husejn bega za vođu prihvatili i krajiški kapetani, koji su inače slabo marili za mišljenje ostalih bosanskih kapetana.
    Odredbe sa ovog zasjedanja i naimenovanje mladog Husejn- bega za vođu nisu prihvatili dijelom iz lične zavisti, a dijelom iz privrženosti Porti hercegovacki kapetani: Alia-ga Rizvanbegović iz Stoca, Smail-aga Čengić iz Gacka, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja, Pašaga Redžepagić iz Nevesinja i Sulejman-kapetan iz Ljubuškog.
    Husein-kapetan Gradaščević: Stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmijeh pun draži i tuge, njegove krupne oči natkrivljavahu guste obrve. Bljedoća njegove kože, izdavaše više đurđijanski tip njegove majke, nego tip ponositog surovog i poludivljeg Bošnjaka. Revnosno je obavljao islamske vjerske dužnosti i ni za šta na svijetu ne bi on propustio pet vakata namaza (molitvi) dnevno. Bošnjacima su najviše imponovali njegova hrabrost i odlučnost i u gomilama su pristizali pod zastavu svog energičnog vođe da bi, kako su se nadali, kao pobjednici krenuli na Carigrad.
    Da ne bi gubio vrijeme Husein-kapetan, potpomognut od strane svojih vjernih prijatelja Ali-paše Fidahića, poglavara Mujage Zlatarevića od Sarajeva, Emin-bega muselima od Sarajeva, Mahmud-bega od Tuzle i Mahmud-bega od Dervente, krenuo je u drugoj polovini marta 1831. g. u Travnik da bi veziru Namik-paši izdiktirao zahtjeve Bošnjaka, a za čije bi ispunjenje ovaj trebao da se odmah založi kod Sultana. Namik-paša, koji je ponuđen da stupi u savez sa većinom, ne samo da je odlučno odbio nego se zatvorio u travničku tvrđavu sa svojom gardom i pozvao u pomoć Mustaj-pašu i Osman-bega da sa Skopljacima osujete odluke Bosanskog vijeća. Hitno je pristiglo 2000 ljudi da bi vezira i njegove oslobodili opsade, ali ove pomoćne čete su u borbi koja se 7. aprila 1831. odvijala pod gradskim kapijama, dijelom pobijene, a dijelom se dobrovoljno predale. Uvidjevši uzaludnost daljeg otpora, Namik-paša u stisci pristane uz vijeće i njegove odredbe. Ovo je bio samo formalni pristanak Namik- paše (da sačuva glavu), jer jedno jutro osvanu u Hercegovini gdje nađe zaklon kod Ali-age Rizvanbegovića u Stocu. Husein-kapetan je sada postao gospodar Travnika, a time i Bosne.
    Husein-kapetan sa svojim pristašama poče sada spremati vojsku da pođe u pomoć Škodra Mustafa-paši, koji je u to doba 1831. g. digao ustanak protiv sultana. Mustafa paša imao je 40.000 ljudi i držalo se općenito da će osvojiti Carigrad.
    Bosanci su naoružali oko 25.000 ljudi i krenuli polovinom aprila 1831. iz Travnika. Kod Busovače morao je Husein da sačeka sve ostale kontingente pa da krene na Kosovo. Ovo sporo kretanje Bošnjaka potakne Velikog vezira Rešid-pašu da požuri napad na Škodra-pašu, da mu ne da vremena da se sjedini sa Bošnjacima. (I sama činjenica da je Porta tj. sultan na čelo vojske naimenovao Velikog vezira govori o veličini i značaju ovih događaja) Rešid paša po rodu je bio Čerkez, a svojom je viteškom hrabrošću i tjelesnom snagom, ljepotom i vještinom, vrijedio kao pravi predstavnik svoje rase. Imao je sva svojstva koja su potrebna
    vojskovođi da oduševi vojsku. Rešid-paša, pridobije neke od vođa u Mustafinoj vojsci novcem, laskavim riječima i obećanjima. Kada je došlo do boja na Prilepskim visinama 21.04.1831. g. i nekoliko dana kasnije kod Tikveša, prijeđe većina Mustafa-pašinih boraca na stranu Rešidovu. Mustafa-paša se vrati sa ostalom vojskom u Skadar gdje se utaborio. Bijeg namjesnika Ali Namik-paše, te vijest o dvije izgubljene bitke Škodra Mustafa-paše nadvili su sjenu malodušnosti u Husein-begovon taboru. Ali upravo se ovaj trenutak moralni pritisak koji je opterećivao Bošnjake uskoro pretvorio u ubjeđenje da je sada još neophodnije da se brzo umiješaju, jer ponosni bosanski ratnicu su neuspjeh svoga saveznika pripisivali samo izdajničkim Albancima, iz toga su sada sami podstaknuti ličnošćcu svoga herojskog vođe sa velikom hrabrošću krenuli na bojno polje da pokušaju i ono posljednje. Veliki entuzijazam je zahvatio ratnike kada su preko Prijepolja i Sjenice krenuli putem za Kosovo. Već je i sama pomisao na skorašnji susret sa neprijateljem jačala vjeru Bošnjaka u uspjeh njihovog pothvata. Glasno su se zaorile pobjedničke ratničke pjesme u kojima su junaci izražavali nadu da če oni, pravi muslimani, pobijediti na Kosovu. Sa druge strane, čvrsto su bili odlučili da ako bude potrebno umru za svoju slobodu.
    ,,PODIGLO SE JATO GOLUBOVA
    IZ ŠIROKA POLJA SARAJEVSKOGA
    TO NE BILO JATO GOLUBOVA
    VEĆ TO BILE MLADE SARAJLIJE
    PRED NJIMA JE HUSO KAPETANE
    PORED NJEGA TUZLA KAPETANE
    I ODOŠE KA IPEKU RAVNO
    KAD SU DOŠLI KA NOVU PAZARU
    PAZARKINJE PJESMU ZAPJEVALE
    HUSEJNE SVEČANO KOLJENO
    A TI TUZLA CARE OD STAMBOLA “
    Na novopazarskoj ravnici, posljednjem mjestu okupljanja, vojska se kratko odmorila tokom svečane molitve koja je bila posvećena sigurnoj pobjedi bosanskog oružja, u Husejn-begov tabor pristigli su brzi glasnici sa vijestima od srpskog kneza. On je, naime, uznemiren napredovanjem ustanka, naoružao svoje čete. U jednom izvješću Tomašića od 06.05.1831.g. kaže se: ,,Pobunjenici namjeravaju da nakon protjerivanja velikog vezira napadnu i istjeraju kneza Miloša Obrenovića.” Miloš putem svojih glasnika upućuje spis Bošnjacima u kojem,
    upozoravajući na svoje za borbu spremno ljudstvo, zahtijeva njihov povratak, te da bi u tom slučaju bio čak i spreman da se kod vladara založi za njihovo pomilovanje. Husein-beg, gnjevan zbog ovog spisa, uputio je Milošu slijedeći karakterističan odgovor:
    ,,Čuvaj sam to malo jela koje imaš pred sobom. Ja sam svoju zdjelu prevrnuo. Upravo o patišahu kod koga ti možeš da se zaloziš za mene, ne želim ništa da znam. Uvijek i svuda sam spreman tebe da dočekam. Moja sablja je sjekla i prije nego što je tvoja i kovana.”
    Bosanska vojska krenuka je put Kosova i polovinom jula kod Sazlije se srete sa vojskom
    velikog vezira Rešid paše .
    “SRIJEDA BIJEŠE U ČETIRI SATA
    S ONE STRANE ODJEDNOM PUČE PET TOPOVA
    I KOD NAS JUNACI SPREMNI I GOTOVI
    PRETHODNICE JURIŠ ZAPOČEŠE
    MNOGO VOJSKE SKUPI SE I STIŽE
    TABIJE SE NAPRAVIŠE
    I TOPOVI ZAPUCAŠE
    TU SE DVIJE VOJSKE SUOČIŠE”
    (Nisam siguran da se ova pjesma odnosi na ovu bitku, ali moglo bi biti.)
    Bosanska vojska ovdje piše jednu od najsvjetlijih stranica svoje istorije. U toj velikoj bici do nogu je potučena sultanova vojska, a sa bojišta su pobjegli u Skopje i veliki vezir i svi mirimirami (vojni zapovjednici). U borbi je poginuo Čor Ibrahim-paša, a ubijeni su i: skopljanski Hivzi-paša, pećki Abdul Rezak-paša i miralaj regularne konjice Mehmed-beg. Na bojištu su ostavili stoku, topove, municiju i ratnu arhivu. Zarobljeni su: solunski valija H. Ahmed-paša, njegov čehaja i haznadar (blagajnik).
    Tako je bosanska vojska na čelu sa Husejn-kapetanom proslavila veličanstvenu pobjedu. Izgledalo je da čitava Carevina treba da izdrži tešku probu, jer kako bi sad Bošnjacima bilo lahko da oslobode Mustafa- pašu, koga su carske čete opsjedale u tvrđavi Skadar, kako bi tada tek bili sjajni izgledi boraca za slobodu. Pobjedom opijeni i ujedinjenim snagama, mogli bi da napadnu oslabljenog velikog vezira i da ga gone čak do Carigrada, glavnog cilja njihovog borbenog pothvata. Njihova borbena parola bi im usput sigurno dovela još mnogo dobrovoljaca. Husejn kapetan, mlad, neiskusan u diplomatskim vještinama, a odveć
    ponosit i zadrt da bi slušao druge, postao je nepristojan prema svojim drugovima. Njegovo ponašanje prekoračilo je svaku granicu, što je vrijeđalo ponos ostalih ajana i kapetana.
    Spoznavši sve to, Rešid-paša riješi da mu postavi stupicu. Pošto mu je bilo najvažnije da spriječi Bošnjake da se spoje sa Skodra-pašom, Rešid-paša je prihvatio sve uslove Husein-kapetana i poručio mu je neka se samo vrati kući, a on će mu od cara pribaviti potvrdu vezirske časti. Gradaščević je smatrao da je bosanska stvar ovim pobijedila. Tonom pobjednika izdiktirao je mirovne uslove, ne sjetivši se pri tom svog ugroženog saveznika Škodra-paše. Rešid-paša, po isprobanom receptu spletkarenjem i intrigama, poručio je Gradaščeviću da mu Mahmud-beg (Tuzla-kapetan ) radi o prevari i to sjeme sumnje palo je na plodno tle plahovitog Gradašćevića. Ovakvo ponašanje Gradašćevića dovelo je do nesloge u taboru, te mnogi kapetani počeše dizati svoju vojsku sa Prištine i odlaziti kući. To je uradio i Mahmud-beg, Tuzla-kapetan, sa vojskom iz Tuzlanske kapetanije, koja je da ovdje kažemo, bila najbrojnija i po nekim izvorima brojala od dvije hiljade do, po nekima izvorima, šesnest hiljada vojnika. Ovim se Rešid-paša riješio Bošnjaka koji su pokazali više junaštva nego diplomatske pronicljivosti i zatim je navalio na Škodra pašu, koji se predao i otišao u progonstvo.
    Baš u ovim dešavanjima leži sjeme buduće propasti pokreta za autonomiju BiH. U daljem slijedu događaja Gradaščević u oktobru 1831. biva naimenovan u bosanskog vezira, ali za ovo naimenovanje nikad nije dobio potvrdu od sultana, kako mu je obećao Rešid-paša. Ranije smo rekli da uz njega nisu bili Hercegovci, a sada ga, iako i dalje protivnici sultana napuštaju i dva najznačajnija saveznika, Hasan-aga Pećki (Krajišnik) i Mahmud-beg (Tuzla kapetan). Umjesto potvrde vezirske časti sultan šalje Karamahmud-pašu, koji krenu na Bosnu sa, po narodnom predanju, 60.000, što regularnih što neregularnih, vojnika. Husein-kapetan sukobio se sa Karamahmud-pašom u više bitaka, a jedan dio njegove vojske na čelu sa Zlatarevićem borio se sa Hercegovcima, vojskom u zaleđu, koje se Husein, kao dobar vojskovođa, svakako htio riješiti.
    Zadnja sudbonosna bitka odigrala se u utorak 5. juna 1832. g. na Sarajevskom polju. Tog dana rame uz rame stajali su Husein-beg, Zlatarević i Ali-paša Fidahić. Osam konja palo je pod Husejnom i Ali-pašom Fidahićem. Kara Mahmud-paša trpio je goleme gubitke i već je bio spreman da krene natrag, kad Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić dojuriše sa hercegovačkim četama i napadoše Gradaščevića sa lijevog boka. Ovo je odlučilo o konačnom porazu i bijegu Husein- kapetana. Zvornički kapetan Mahmud-beg i Mahmud-beg Tuzla-kapetan poveli su svoje čete u pomoć Gradaščeviću, stigli do Glasinca, ali u boju nisu učestvovali.
    Husein-kapetan u času svoga papada imao je trideset ili nešto više godina. S njime nestaje bez sumnje jedna značajna ličnost, bio je pun lijepih svojstava, ali odveć malo diplomata. Nije uspio da uz sebe zadrži sve svoje pristalice. Cilj njegovog pokreta bio je veći nego što je bilo u njega sposobnosti da ga izvede. Da toga nije bilo, možda bi mu uspjelo izvojevati Bosni slobodnu unutrašnju administraciju i autonomiju, koja bi bila od sultana priznata, dakle ozakonjena.
    Bašagić ovako navodi razloge sloma pokreta za autonomiju:
    -što se (Gradaščević ) ovjenčan slavom na Kosovu dotle ponio kao da ju je sam zaslužio, ignorirajući sve ostale velikaše koji su mu dali moć u šake
    -što se kao pobjednik ponio prema pobijeđenim ajanima Tesliđe i Prijepolja upravo okrutno, da su ostali protivnici izgubili svaku nadu u pomirenje
    –što je u pretjeranom fanatizmu, prekoračio granice pristojnosti prema sultanu i visokoj Porti i tako otuđio od sebe sve pametne prvake, a okupio janjičarske zanesenjake.
    Ovome bih dodao kao bitan razlog pada i što je prepustio na nemilost Namik-paši prirodnog saveznika Škodra pašu.
    1850.g. i dolazak Omer paše Latasa u Bosnu po nalagu sultana i događaji koji su se u to vrijeme dešavali u Bosni su posebno poglavlje istorije. Ostalo je zabilježeno da je Latas (zvao se Mihailo prije prelaska na islam) Bosnu i Hercegovinu popljačkao a njeno plemstvo desetkovao.
    Turci su 1850.g. ubili i na Rodos u progonstvo otjerali 40.000 (četrdeset hiljada) BiH prvaka a njihove kuče popljačkali.
    To je bio pravi genocid, obezglavljivanje-dekapitacija Bosne.
    Turci su Srbiji dali autonomiju, Bosni ne. Kako smo rekli Jedrenskim ugovorom dali su Srbiji veliki dio Bosanske teritorije. U to vrijeme nastaje i Garašaninovo Načrtanije.
    1878 na Berlinskom kongresu Turci ponovo trguju bosnaskim teritorijem u korist susjednih država.
    Jednu od najljepših i najuređenijih srednjevjekovnih evropskih kraljevina-arisokratsku repupubliku Bosnu, koju su okupirali, Turci su napustili poharanu, institucionalno neuređenu, obezglavljenu-dekapitiranu, teririjalno osakačenu, uz vrlo jak nauk susjedima kako se to radi. Toliko o Turcima.
    Dragi Bože daj nam ljubavi prema zemlji iz koje smo nikli
    Složi srca svih Bosanskih sinova i kčeri u ljubavi jednih prema drugima
    Daj nam mudrosti i hrabrosti da prepoznamo i
    uklonimo Veleizdajnike,
    Daj nam da naša djeca sretno rastu na zemlji
    naših pradjedova
    Dragi Bože daj da Te slavimo složno
    u svoj ljepoti naših razlićitosti
    Dragi Bože blagoslovi nam majku Bosnu i
    sačuvaj je od svakog zla
    Jedan Bog Jedna zemlja i mi Bosanci i Hercegovci
    Molimo Te dragi Bože reci Budi
    Amin”
    (iz knjige “190 godina Pokreta za autonomiju BiH”, autora Saliha Azabagića)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.Potrebna polja su obilježena *

*