RTV7 | Medijski servis grada Tuzle
Rudi Uran napravio je zanimljivu posvetu nekadašnjem Idolu Vladi Divljanu u obliku rockumentarca koji je prije svega duboko osobno iskustvo pojedinca koji je izgubio svoj “kulturni prostor”. Odličan film za razmišljanje i zatvaranje 4. DORF-a.
O Vladi Divljanu znamo manje više sve, zar ne? Ili bar mislimo da poznajemo čovjeka. Još od početka 80-ih i novovalnih idola Idola, Vlada Divljan je stalno negdje oko nas, poznamo njegov rad, dosta znamo o njemu kroz stihove, intervjue, mi neki smo ga i osobno upoznali, pa što se novo može reći o nekome tko je dio kolektivnog odrastanja nekoliko generacija iz druge polovice 60-ih ili početka 70-ih?
Ne znam. Zašto ne pitamo Vladu?
Možda to i nije bio lajtmotiv koji je poznatog slovenskog slikara i dizajnera (u posljednjih par godina i režisera dokumentaraca, radio je doxove o Buldožeru i Srebrenici) Rudija Urana doveo do snimanja filma o Divljanu, ali ideja je svakako bila predstaviti Divljana kroz priču samog Divljana. U 63 minute koliko ovaj film traje, jedina osoba koja se u njemu pojavljuje je upravo Vlada – s kojim je režiser razgovarao u Beču i Beogradu te uz korištenje snimaka iz vremena kada je Vlada bio u egzilu u Australiji, prenosi Mikrofonija.
Rezultat je neka vrsta spiritualnog putovanja u najdublje slojeve ljudske duše ispričana kroz prizmu čovjeka koji je u posljednjih 20 godina, po vlastitom priznanju, izgubio svoj “kulturni prostor”. Sam početak filma zatiče ga u Beču gdje živi posljednjih desetak godina opisujući sebe riječima: “živ, kuvan, nedokuhan; živ, soljen, nedosoljen; živ, pečen, nedopečen – emigrant!”. To je u biti i teza ovog filma – emigrant, fizički ili duhovni i kako se nositi s tim.
Film kroz niz ne-kronološki povezanih poglavlja donosi Vladina razmišljanja o životu i radu pri čemu je njegov umjetnički i autorski opus smješten u društveno-povijesni okvir u kome je nastajao. Tako i poglavlje koje govori o Idolima manje govori o samom bendu (o kome se ionako nema bog zna što novo za reći) a više o cjelokupnom kontekstu početka 80-ih, Titove smrti, labavljenja komunističke cenzure, otvaranja zemlje prema svijetu i jačanja omladinske štampe što je sve bilo vrlo plodno tlo za nastanak novovalnog pokreta u bivšoj državi.
– Ako je punk bio zemljotres, onda je novi talas bio tsunami nakon zemljotresa, reći će Vlada opisujući značaj tog glazbeno-kulturološkog fenomena.
Vladina emigracija započela je početkom kolovoza 1991. kada je, direktno iz studija u kome je radio glazbu za film “Crni bombarder” s Giletom, sjeo na avion za Australiju gdje je otišao u posjet bivšoj djevojci. Ono što je bilo zamišljeno kao posjet u trajanju od mjesec dana pretvorilo se u šestogodišnji egzil. Vlada iskreno opisuje trenutak kada je odlučio ostati u Australiji: dobio je primjerak lista Politika koji je detaljno opisivao razaranja u Vukovaru i nije znao što je gore: strahote o kojima se pisalo ili način na koji se o tome pisalo. To je bio trenutak konačnog otrježnjenja i shvaćanja da je zemlja iz koje je otišao prestala postojati. Samo par mjeseci kasnije bivša država će i de facto prestati postojati.
Taj osjećaj da si stranac ostao je s njim i po povratku u Beograd 1997. godine koji je bio šok – kako sam Vlada kaže, dok je ostatak svijeta išao prema naprijed, Beograd u tih šest godina njegovog izbivanja kao da se vratio unatrag. Njegovi pokušaji revitaliziranja glazbene karijere također su se odvijali u kontekstu promijenjenih okolnosti na glazbenoj sceni – pristup radiju i televiziji pod strogim Miloševićevim režimom bio mu je ograničen ili uskraćen, a poruke protiv takvog stanja nacije koje je subverzivno ubacivao u svoje pjesme s tadašnjim All Stars Bandom završavale bi u škarama nekih drugih cenzora, mnogo oštrijih od onih iz bivšeg režima.
O svim tim bitnim dijelovima svog života, pa i o odlasku u Beč, Vlada govori s određenom dozom sjete, ali ne i nostalgije ili rezignacije. Gubitak tog svog “kulturnog prostora” primio je s mirnoćom svojstvenoj osobi koja s vremenske i prostorne distance može svoj život i svoj rad, ali i okolnosti na koje nije mogao utjecati sagledavati iz jedne zrelije i realnije perspektive. Iskreno i duboko proživljeno Vlada govori o potrebi za katarzom, o prihvaćanju svog djelića “kolektivne krivnje” za ono što se početkom 90-ih događalo, za svoje prvotno odbijanje da prihvati da su se doista dogodili Sarajevo ili Srebrenica. Katarza i prihvaćanje odgovornosti za koju u Srbiji izgleda još nije vrijeme.
Dok slušate Vladu kako otvoreno priča o tim nekim stvarima shvaćate da je to način razmišljanja čovjeka koji je doista stranac u vlastitoj zemlji. Kako će sam reći na jednom mjestu, većina emigranata žudi za prostornim povratkom u svoju domovinu, ali možda je bitnija dimenzija duhovnog povratka u zemlju koja je fizički još uvijek tamo, ali to više nije ista zemlja.
– Znam ko sam, znam odakle dolazim, ali ne znam gde sada pripadam, reći će Vlada u jednom trenutku sumirajući sva svoja razmišljanja u toj jednoj rečenici.
Ovo je svakako film koji će vas natjerati da se zamislite. Oni koji očekuju “klasičan” dokumentarac o Vladi kao umjetniku, autoru i hitmejkeru ostat će vjerojatno razočarani (iako ima jedan dosta bitan dio filma u kome Vlada govori o komponiranju glazbe za film i tv serije, suradnji s Kirilom Džajkovskim itd.), ali oni koji žele proniknuti malo dublje iza te fasade ovdje će pronaći mnogo toga zanimljivoga. Uz vrlo ugodnu glazbu koju je naravno radio sam Vlada (ako nisi za sebe, nisi ni za druge, ne?), film lako “klizi niz grlo” i preporučujem ga svima jer tek nakon gledanja ovog filma moći ćete reći ono što sam napisao na početku teksta – da ste upoznali Vladu Divljana.
Glazbenika. Umjetnika. Ali prije svega čovjeka!
(SEEbiz /rtv7)
