Akademik Muhamed Filipović: Mora se ići iznova i graditi BiH kao normalnu državu

Da bismo dobili kompletniju sliku stvari, stalo nam je još da vidimo šta je u opisanim okvirima nastalo u političkom sadržaju života kada ga promatramo u okvirima naše države i da damo sud o tome koliko je taj sadržaj i stvarno stanje statusa određenih grupa stanovnika naše zemlje u skladu s onim što se kaže u ustavnopravnim definicijama koje određuju karakter naše države, ali i etičkim i političkim načelima koja bi trebala da važe u vođenju politike u našoj zemlji.

Biber po pilavu

Ovdje odmah moramo postaviti jednu rezervu koja se odnosi na onaj element stanja u našoj državi koji ograničava normalno mišljenje i suđenje o problemu odnosa definicije države i statusa njenih građana. Naime, promatranje ovog odnosa znači da želimo dobiti odgovor na pitanje da li stvarni položaj građana naše zemlje stoji u skladnom odnosu s njenom definicijom kao demokratskom zajednicom, što znači da ispitujemo da li je i koliko je naša zemlja odista utemeljena na demokratskom sistemu i vladavini.

Organizacija države i položaj građana u njoj ne pokazuje  konzistenciju niti u pravnom niti u političkom smislu. Svako ko studira ovaj problem zaključit će kako u rješavanju posljedica koje su proizveli agresija, genocid i rat u BiH ne egzistira nikakva konzistentna pravna ili politička misao i da je, kad se gleda teorijski i misaono analizira, stanje u našoj zemlji u svakom smislu haotično, da je dominantna crta tog stanja improvizacija i da se stječe utisak kao da je neko namjerno pravio takvu državu koja neće moći opstajati.

Što to nanosi ogromne patnje građanima nikoga ne interesira, jer oni nisu uopće element koji igra ulogu u konsideracijama oko toga kako urediti njihovu državu. Sve se svodi na to da se mora uvažavati mišljenje onih koji su rat proizveli i koji se njegovim katastrofalnim učincima koriste bez ikakve mjere i granice. Nikakva, a pogotovo moderna pravna i politička teorija nije uopće igrala ulogu u konstrukciji postojećeg stanja, a rješenja najbitnijih pitanja strukture države i vladavine u njoj su vađena iz rukava Ričarda Holbruka (Richard Holbrook) i njegovih saradnika od slučaja do slučaja, a jedino što je sistematski bilo izbjegavano sastojalo se u tome da nisu dolazila u obzir bilo kakva normalna, racionalna i demokratska rješenja.

Osim toga, kako se ispostavlja, ne postoje uopće nikakvi dokumenti koji bi ukazivali na osnovu čega, kojih ideja, teorija, političkih i drugih ocjena, te historijskih iskustava, osim uvažavanja gole sile, su odlučivali o nama i našoj državi tvorci tog rješenja, a što je, kako se kaže, u tom cirkusu bio biber po pilavu, nema ni  originalnog teksta Dejtonskog sporazuma, mada on dijelom figurira i kao Ustav naše države. Ono što je posljedica takvog nemarnog i olakog odnosa prema jednoj državi i njenim građanima sastoji se u činjenici da je veoma teško, u pravnom kontekstu i unutar pravne logike, uopće govoriti o našem slučaju i pitati se šta je to bilo s demokratijom.

Demokratija je u uvjetima u kojima postoji naša zemlja danas apsolutno nemoguća kao sistem političkih odnosa i načina vladavine. Zbog toga i nema stvarnog razgovora o našim najbitnijim problemima, jer takvo stanje svodi svaki razgovor o nama na politiku u kojoj je, za razliku od prava, sve moguće, jer se zna ko će donositi odluke, ali neće za njih odgovarati, kao što se zna i to ko će, ustvari, snositi posljedice takve neodgovornosti, pa su i nonsensi dio elemenata kojima politika gradi svoje konstrukcije i rješenja.

Dva zaključka

Stoga se iz ove situacije moraju izvesti dva zaključka. Prvi je da se iz dejtonskog stanja i na osnovu dejtonskih rješenja ne može ništa pozitivno graditi. Od iskona se zna da, ako su temelji neke zgrade loši i nesigurni i što se ona više dograđuje, to postaje sve nesigurnija.

Mora se ići iznova i graditi Bosnu i Hercegovinu kao normalnu državu na osnovu pravnih i političkih tekovina moderne demokratske misli i političke prakse. U tom kontekstu se postavlja pitanje šta je ono što se mora u startu reformiranja odbaciti kao balast u traženju rješenja, šta nikako ne smije ući u kontekst uspostavljanja jednog demokratskog i racionalnog ustavnopravnog i političkog sistema u našoj državi.

Ono što se ne bi smjelo ponoviti je da država ne može da funkcionira bez pristanka bilo kojeg njenog dijela, a to je ono što predstavlja glavnu kočnicu normalnog funkcioniranja države i njenog mehanizma. Princip entitetskog glasanja mora biti eliminiran iz strukture i načina funkcioniranja države. Ako su u pitanju prava naroda, onda treba naći odgovarajuće metode njihove zaštite, a bez štete po funkcioniranje države kao jedinstvenog sistema.

To znači da se država ne sastoji od entiteta i da entiteti nisu tvorci države, nego da je stvar obrnuta, da entiteti, ukoliko i postoji nekakav interes da se oni zadrže, upravo proizlaze iz demokratske prirode države i da se konstituiraju na temeljima prava i proporcionalnosti, a ne nasilja nad ljudima i teritorijima, tj. da se ne mogu stvarati putem ubijanja i protjerivanja ljudi. Druga bitna stvar, koja mora biti jasna, sastoji se u tome da dobivanje političke vlasti ne može da se proteže i na kontrolu ekonomskih izvora i sredstava za život ljudi.

Političke partije ne mogu da ostvaruju koristi iz kontrole privrede i bogatstva, tj. ne mogu se finansirati sredstvima svih građana, nego samo svojih članova i simpatizera. Najzad, mora doći do bitne redukcije državnog aparata svih vrsta i to ne samo u cilju smanjenja troškova funkcioniranja države nego i boljeg funkcioniranja sistema u cjelini. Ako se država kao cjelina stavi u centar funkcioniranja sistema, tj. ako sistem povezuje sve institucije države od vrha do dna i ako se isključi faktor unaprijed garantiranih prava na temelju nacionalnog ključa i privilegija, onda se može računati da će biti stvoreni polazni uvjeti za istinsku demokratsku reformu ustavnopravnog i političkog sistema u našoj zemlji.