Tuzlanka koja je 1995. dočekivala majke Srebrenice: Molile su da im najmiliji živi dođu

U julu 1995. hitnom reakcijom formirane su grupe građana i volontera, prosvjetnih radnika, psihologa i medicinskog osoblja kako bi se poseban tretman pružio izmučenim Srebreničankama koje su zbog različitih oblika doživljene traume bile u izuzetno teškom psihičkom stanju.

Bol, suze i jecaji odzvanjali su tih dana Dubravama, a srebreničkim majkama među prvima u pomoć je priskočila Tuzlanka Tenzila Jusufagić koja je uspjela doprijeti do njihovih srca.

U emotivnom razgovoru za Klix.ba Jusufagić kaže da su Srebreničanke prvih dana imale samo jednu želju, a to je da su živi njihovi najmiliji koji su preko šuma krenuli prema slobodnoj teritoriji.

“Mi koji smo dočekivali i pomagali majkama s djecom iz Srebrenice te dane nikada nećemo moći zaboraviti. U vremenu koje smo u početku provodili s majkama, suprugama i sestrama djeca su uvijek postavljala isto pitanje, a ono je glasilo: ‘Majka, hoće li babo proći?'”, prisjeća se Jusufagić.

Kaže nam da je u improvizirano šatorsko naslje na Dubravama svakodnevno iz Tuzle odlazila velika grupa žena kako bi pomogle srebreničkim majkama u strašnoj nevolji.

“Svakodnevno smo kuhale hranu koju smo im odnosile i to nam uopšte nije bilo teško. Na sve moguće načine pokušavali smo im olakšati koliko god je moguće te dane čekanja. Majka sam, supruga i sestra i bila sam svjesna šta se sve oko nas dešavalo, pa pored pomoći u hrani, odjeći i obući, odnosno svim onim osnovnim stvarima, ulazila sam u šatore među žene kako bih im dala veliku psihološku podršku. Tih dana izuzetno bitno je bilo uliti im nadu da će njihovi najmiliji živi doći što je svakoj osobi davalo dodatnu snagu”, prisjeća se Jusufagić.

Ona ističe da su svi njihovi razgovori bili izuzetno emotivni i teški, a suze su kvasile njihova izmučena lica.

“Jedne su samo plakale i govorile djeci da će se njihov babo živ vratiti, druge su međusobno izgovarale riječi koje u mojoj glavi i danas odzvanjaju: ‘Valjda će proći’ i ‘Valjda će doći’. Ono što se s njima doživjelo vjerujte mi da se riječima ne može opisati”, dodaje Jusufagić.

Snagu i hrabrost srebreničkih žena koje su se svile oko svojih mališana naša sagovornica danas ni sa čim ne može usporediti.

Nakon dana provedenih u improvizovanom naselju na Dubravama, uz smirivanje situacije došli su trenuci za rastanak naše sagovornice i srebreničkih ženaza koje je i 24 godine kasnije posebno vezana.

Mališani koji su ostali bez članova porodice smješteni su u prostorije Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, a starije osobe sa svojim najbližim koji su preživjeli izmješteni su u kolektivne centre.

Tenzila Jusufagić na kraju nam kaže da nema 11. jula koji ne dočeka sa posebnom tegobom i sjećanjima na vihor rata koji je razorio mnoge porodice i ostavio na njihovim leđima krvavo breme s kojim moraju živjeti.

(Klix.ba)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti javno objavljena.Potrebna polja su obilježena *

*