Bol, suze i jecaji odzvanjali su tih dana Dubravama, a srebreničkim majkama među prvima u pomoć je priskočila Tuzlanka Tenzila Jusufagić koja je uspjela doprijeti do njihovih srca.
U emotivnom razgovoru za Klix.ba Jusufagić kaže da su Srebreničanke prvih dana imale samo jednu želju, a to je da su živi njihovi najmiliji koji su preko šuma krenuli prema slobodnoj teritoriji.
“Mi koji smo dočekivali i pomagali majkama s djecom iz Srebrenice te dane nikada nećemo moći zaboraviti. U vremenu koje smo u početku provodili s majkama, suprugama i sestrama djeca su uvijek postavljala isto pitanje, a ono je glasilo: ‘Majka, hoće li babo proći?'”, prisjeća se Jusufagić.
Kaže nam da je u improvizirano šatorsko naslje na Dubravama svakodnevno iz Tuzle odlazila velika grupa žena kako bi pomogle srebreničkim majkama u strašnoj nevolji.
Ona ističe da su svi njihovi razgovori bili izuzetno emotivni i teški, a suze su kvasile njihova izmučena lica.
“Jedne su samo plakale i govorile djeci da će se njihov babo živ vratiti, druge su međusobno izgovarale riječi koje u mojoj glavi i danas odzvanjaju: ‘Valjda će proći’ i ‘Valjda će doći’. Ono što se s njima doživjelo vjerujte mi da se riječima ne može opisati”, dodaje Jusufagić.
Snagu i hrabrost srebreničkih žena koje su se svile oko svojih mališana naša sagovornica danas ni sa čim ne može usporediti.
Nakon dana provedenih u improvizovanom naselju na Dubravama, uz smirivanje situacije došli su trenuci za rastanak naše sagovornice i srebreničkih ženaza koje je i 24 godine kasnije posebno vezana.
Mališani koji su ostali bez članova porodice smješteni su u prostorije Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, a starije osobe sa svojim najbližim koji su preživjeli izmješteni su u kolektivne centre.
Tenzila Jusufagić na kraju nam kaže da nema 11. jula koji ne dočeka sa posebnom tegobom i sjećanjima na vihor rata koji je razorio mnoge porodice i ostavio na njihovim leđima krvavo breme s kojim moraju živjeti.