RTV7 | Medijski servis grada Tuzle
Osman Salkić jedan je od onih koji su uspjeli preživjeti put smrti, probivši se šumskim predjelima do Nezuka. S knedlom u grlu danas priča o šestodnevenim dešavanjima i zahvalnosti Bogu što je uspio umaći agresorima. Za Klix.ba kaže da im zbog kćerke nije dozvolio da ga ubiju. Među okvirno tri hiljade učesnika ovogodišnjeg Marša mira našao se i Osman Salkić, koji je rođen u selu Joševa, nedaleko od Srebrenice u kojoj je završio osnovnu i srednju školu. U tom malenom mjestu se oženio i zasnovao porodicu, ali je mladalačku sreću prekinuo nesretni rat.
U razgovoru za Klix.ba Salkić kaže da mu je s ratom otišlo sve ono lijepo što ga je ranije zadesilo u životu. Ističe da mu je teško ispričati sve ono što nosi u sebi, međutim, na sve moguće načine pokušava promicati istinu o ratnim dešavanjima, posebno počinjenom genocidu.
“U vrijeme početka rata imao sam 25 godina, a u prvim danima smo mislili da će sve trajati dvije sedmice, u borbi za vlast te da se neće ništa strašno desiti. Naše takvo razmišljanje bilo je zasnovano na našem načinu odgoja. Ali, dogodilo se sasvim suprotno”, ističe Salkić.
Rijetka porodica u kojoj su svi preživjeli
Pad Srebrenice našeg sagovornika zadesio je upravo u ovom mjestu, a shodno svim dešavanjima skupa sa svojim ocem Azemom 11. jula se zaputio šumskim predjelima prema Nezuku, dok su njegova majka, sestra i supruga sa dvoje djece krenuli autobusima iz Potočara.
“Mi smo jedna od rijetkih porodica koja je hvala Bogu prešla i preživjela. Otac i ja smo skupa uspjeli izaći na slobodnu teritoruju. Nalazili smo se na samom početku kolone, a danas smatram da je jedino Božija volja bila takva da mi dođemo živi. Nafaka je bila takva da nas ne pogodi metak. Ne možete niti jednog trenutka reći da ste uradili ovo, ili ono. Bilo je trenutaka kada svi nismo bili pri čistoj svijesti, ali dešavali su se određeni okidači koji su nas vraćali u ravnotežu”, prisjeća se Salkić.
Ponovni sastanak s porodicom, posebno kćerkom, bio je njegov glavni motiv u borbi za svoj i očev život tokom šestodnevnog putovanja.
“Znao sam da se ne trebam predati, a prvoj grupi ljudi koja je prolazila i u kojoj sam ja bio, najteže je padala iscrpljenost i neizvjesnost. S jedne strane smo imali umor, strah, paniku, nespavanje i glad, uz nepoznavanje terena, dok je sa druge bila ta borba za izlazak. Znali smo da im je jedini cilj da nas unište, odnosno ubiju. Takođe, znali smo da smo sve vrijeme u njihovoj teritoriji te da nas kontrolišu. Gdje god su imali priliku postaviti zasjedu, to su i učinili”, dodaje Salkić.
Za šest dana uspio je spavati samo jedan sat, međutim, lavovsko srce mu je davalo nevjerovatnu snagu. Nakon životne golgote, u trenutku izlaska na slobodnu teritoriju, Salkić nam kaže da nije osjetio sreću.
“Gledajući danas te snimke, vidljivo je kolika su iscrpljenost i patnja prevladavali kod svih nas. Također, mi nismo mogli biti sretni jer smo znali koliko ljudi nije prešlo na slobodnu teritoriju, među kojima su bili i članovi naših familija”, nadovezuje se Salkić.
Pronalazak četiti lobanje
Danas u Maršu mira korača samo zbog odavanja počasti svima onima koji nisu uspjeli preživjeti u julu 1995. godine.
“Prvih godina učešća bilo mi je mnogo teško, a u jednoj od njih na Drinjači smo našli četiri lobanje. Uzimali smo ih u ruke i slagali po ogradi, što nikako ne može biti jednostavan prizor. I danas mi se vraćaju sva ta sjećanja, ali sadašnji put gledam shodno mom nijetu, tako da mi je u određenoj mjeri lakše”, kaže Salkić.
Salkić će u Maršu mira pješačiti trasom nešto dužom od 100 kilometara, a na samom kraju našeg razgovora poručuje da se istina o Srebrenici mora dalje promicati na mlađe generacije, kako se ratno zlo nikome i nikada više ne bi dogodilo.
(Klix.ba)
