RTV7 | Medijski servis grada Tuzle
Američki predsednik Barak Obama i predsednik Rusije Vladimir Putin sastaće se danas u Njujorku kako bi razgovarali o mogućem rješenju sirijske krize.
Susret do kojeg će doći na margini zasjedanja Glavne skupštine UN-a u Njujorku nastavak je očigledno već poodmakle komunikacije među vodećim svjetskim silama koje pokušavaju da zaustave krvoproliće u Siriji i stabilizuju Bliski istok.
Inače, sastanak koji će biti održan biće prvi zvaničan susret američkog i ruskog predsjednika od početka eskalacije sukoba u Ukrajini.
Doduše, Obama i Putin nezvanično su razgovarali prošle godine tokom međunarodnog samita u Australiji, ali pravih, službenih razgovora i eventualnih dogovora nije bilo već nekoliko godina.
Da se nešto značajno događa može se zaključiti i iz izjave njemačke kancelarke Angele Merkel koja je potvrdila da je spremna da pregovara o rješenju krize i sa sirijskim predsjednikom Bašarom al Asadom, što je do sada kategorički odbijala.
Da će do susreta Obama – Putin zaista doći potvrdio je i potparol Kremlja Dmitrij Peskov.
Radikalna mjera
Nagađa se da je na vidiku rješenje bliskoistočnog problema, i to vrlo radikalnom mjerom – potpunim prekrajanjem granica u toj regiji kojim bi Sirija i Irak nestale kao države kakve su, bar na papiru, danas.
Asadov režim dobio bi uski zapadni pojas današnje Sirije, u kojem se nalazi Damask, ali i glavne sirijske luke poput Latakije, što bi Rusiji, Asadovom savezniku, osiguralo ono što Moskva neskriveno želi, vojno-pomorsku bazu na Sredozemlju.
Kurdi bi, pak, dobili svoju državu na sjeveroistoku Sirije i Iraka, čija bi se relativno uska granica protezala uzduž južne granice Turske.
Najveći dio Sirije i zapadna polovina Iraka, teritorij koji danas više-manje kontrolira ISIS, bio bi objedinjen u novu sunitsku državu, dok bi istočni Irak, s Bagdadom kao glavnim gradom, bio pretvoren u državu šijitskih muslimana.
Ipak, i to rješenje, ukoliko uopšte dođe do njega, iako zadovoljava apetite bar dijela zaraćenih strana, i u kojem svako nešto dobija u teritorijalnom smislu, nosi sa sobom velike opasnosti.
“Bilo bi jako loše da velike svetske sile ponovno počnu da prekrajaju Bliski istok na sličan način kako su to radile pre stotinjak godina. Tu bi odluku trebalo da prepuste lokalnom stanovništvu, ali pitanje je da li je tako nešto moguće. U svakom slučaju, promena granica u regiji dovodi u opasnost i države koje su uspele da očuvaju stabilnost, ali nemaju državnu istoriju, poput Jordana ili Libana. Takva odluka bi mogla da pokrene domino-efekt”, tvrdi istoričar i politički analitičar Tvrtko Jakovina.
Ruske čizme na terenu
Ipak, plan podjele i prekrajanja Bliskog istoka očigledno je otišao prilično daleko, a takvom podjelom, na prvi pogled, svi nešto dobijaju.
Asad i službeno gubi dio teritorije današnje Sirije, koji u stvarnosti već godinama i ne kontroliše, ali dobija manju, stabilnu državu na najbogatijim područjima Sirije.
Kurdi napokon dobijaju svoju državu. Iran znatno širi svoj uticaj na šiitska područja sve do Bagdada i potiskuje sunite daleko od svojih granica i najvažnijih naftnih područja.
Suniti dobijaju veliku državu u kojoj neće biti nekadašnje granice između Sirije i Iraka koja je dva velika sunitksa plemena dijelila na dva dijela.
Zapad dobija okončanje krize i povratak izbjeglica u njihove matične zemlje.
Ipak, da bi se taj plan ostvario, potrebno je ostvariti jedan težak preduslov.
Prilično je jasno da, bez ruskih čizama na terenu, ISIS ne može biti poražen. I stoga će američka administracija, vrlo je vjerovatno, deklarativno osuditi dostavljanje oružja i vojnika u regiju, ali će lako postići dogovor sa Putinom o mogućoj vojnoj intervenciji.
Jer svima je sukob u Siriji koji se odavno oteo kontroli sada već postao, ako ne pretnja, onda, zbog velikog izbegličkog talasa, prilično veliki problem koji je neophodno što pre riješiti.
(NN/vecernji.hr)
