Zamjenik predsjedavajuće Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i ministar odbrane Zukan Helez posjetio je selo Mokronoge u općini Tomislavgrad, povodom obilježavanja 32. godišnjice stradanja Bošnjaka ovog kraja.
U prisustvu porodica žrtava, te predstavnika političkog i vjerskog života, ministar Helez položio je cvijeće i proučio fatihu na spomen-obilježju bošnjačkim civilima stradalim u ovom selu, nakon čega je u okviru zvaničnog programa održao prigodan govor.
Obraćajući se prisutnima, on je s tugom i dubokim poštovanjem odao počast nevinim žrtvama, podsjećajući na težinu zločina koji je počinjen prije 32 godine.
“U ovim krajevima stoljećima žive pošteni i marljivi ljudi različitih nacija i vjeroispovijesti. Dijele dobro i zlo, upućeni jedni na druge. Nažalost, prije 32 godine taj sklad je prekinut. Tog dana devet nedužnih ljudi mučki je ubijeno samo zato što su bili Bošnjaci, muslimani. Ubijeni su u svojim domovima, od ruke onih koji su im trebali biti komšije”, kazao je Helez.
Naglasio je da okupljanje na ovakvim mjestima ima višestruk značaj, iskazivanje pijeteta, očuvanje istine i uporno traganje za pravdom.
“Ne smijemo prestati govoriti istinu i tražiti pravdu. To dugujemo žrtvama, njihovim porodicama, ali i budućim generacijama. Put od zaborava do ponavljanja zločina nije dug, i upravo zato moramo biti svjesni svoje odgovornosti”, poručio je Helez.
On je posebno naglasio da se svi počinjeni zločini u Bosni i Hercegovini moraju priznati, bez umanjivanja ili opravdavanja, te da se zločinci ne smiju slaviti.
“Rastužuje me što se i danas u nekim dijelovima BiH, ratni zločinci glorifikuju i odlikuju. To nije put kojim trebamo ići. Zločin je zločin, bez obzira ko ga je počinio. Žrtva je žrtva. Nema razlike”, rekao je Helez, naglasivši da se samo na istini i pravdi može graditi bolja i pravednija budućnost za Bosnu i Hercegovinu, saopćeno je iz Ministarstva odbrane BiH.
Šta se desilo kobne noći u Mokronogama?
U noći između 10. i 11. augusta 1993. godine, u selu Mokronoge kod Tomislavgrada, devetero Bošnjaka civila iz dvije porodice – Bešlaga i Tiro/Đuliman – odvedeni su iz svojih domova i mučki ubijeni.
Naime, u kući Sadike-Dike Bešlaga je bilo 10 članova porodice, rođaka i komšija. Od njih je devetero ubijeno kada je optuženi Ivan Baković, pripadnik HVO-a, uz bar još jednu neidentifikovanu osobu, naoružan automatskom puškom i mitraljezom u maskiranoj uniformi, ušao u kuću navedene porodice. Civile je izveo iz kuće na obližnje uzvišenje Ćula i odveo oko 500 metara u šumu, gdje su naređeni da legnu licem na zemlju. Tada su iz blizine ispaljena najmanje 33 hica iz automatske puške i 51 hica iz mitraljeza, te su svi ubijeni na mjestu.
Među ubijenima je bilo četvero Sadikine djece — Emir i bliznakinja Emira (1973), Subha (1970) i Sinha (1968) udato Đuliman — zatim njen sinovac Husein (1968) te trojica komšija Tiro: Muharem (1967), Ibrahim (1971) i Mustafa (1970).
Jedina preživjela osoba bila je tada devetogodišnja djevojčica Amela (Bešlaga) Mujkić, koja je zapravo najmlakoja je kasnije svjedočila protiv počinilaca na suđenjima u Livnu i Zagrebu.
