Razgovori s prijateljima često uključuju i teme o vezama. Sasvim je prirodno da se povremeno požalimo bliskim ljudima kada naiđemo na nesuglasice s partnerom. Međutim, problem nastaje kada se žaljenje pretvori u naviku i postane jedini način suočavanja s problemima u vezi.
Jedan od prvih znakova da žaljenje prelazi granicu jeste kada se o problemima ne razgovara direktno s partnerom. Ako frustracije iznosimo samo prijateljima, a nikada osobi s kojom dijelimo vezu, problemi se ne rješavaju-samo se nagomilavaju. Umjesto olakšanja, stvara se sve veća udaljenost i nezadovoljstvo.
Također, stalno žaljenje može dovesti do toga da naši prijatelji steknu isključivo negativnu sliku o partneru. Iako se situacija u vezi možda kasnije popravi, njima će u pamćenju ostati samo loši trenuci koje smo dijelili. To može otežati odnose i stvoriti dodatne tenzije, pogotovo ako se negativni komentari prošire i na članove porodice.
Posebno je važno paziti šta se i kako dijeli. Ako žaljenje uključuje iznošenje intimnih ili ponižavajućih detalja, to može biti izraz nepoštovanja. Narušava se povjerenje i stvara se razdor, ne samo između partnera, već i između onih koji slušaju te žalbe.
Još jedan znak za uzbunu je osjećaj da smo emotivno bliži s prijateljima nego s vlastitim partnerom. Ako više ne postoji iskren razgovor unutar veze, a svi problemi se iznose vani, postavlja se pitanje postoji li još emocionalna povezanost u toj vezi.
Na kraju, ako se u svakom razgovoru o partneru postavljamo u ulogu žrtve ili “onog koji je uvijek u pravu”, zanemarujući vlastiti doprinos problemima, teško je ostvariti stvarnu promjenu. Takav pristup vodi ka ogorčenju i udaljavanju, umjesto rješavanju nesuglasica.
Povremeno povjeravanje prijateljima može biti zdravo, ali prava snaga svake veze leži u otvorenom i iskrenom razgovoru s partnerom. Tek tada postoji šansa da se problemi riješe i odnos osnaži.
