Kenijski i tanzanijski zakoni dopuštaju samo prodaju ili zamjenu certificiranog sjemena, obično onog u vlasništvu multinacionalnih poljoprivrednih korporacija i genetski modificiranog. Poljoprivredne grupe žale se da im je uskraćeno pravo izbora.
Žetva 2014. pokazala se katastrofalnom za Francisa Ngirija, poljoprivrednika u Makongu, malom gradu na jugu Kenije. Oluja El Nino bila je posebno jaka te godine, s bujičnim kišama koje su poplavile milione hektara, uključujući polja prosa i slanutka koja je Ngiri uzgajao s certificiranim sjemenom kupljenim od agroindustrijske kompanije.
Kako bi pokrio troškove sjemena i povezanih inputa (hemijska gnojiva i pesticidi), Ngiri je uzeo kredit, koji nije mogao vratiti nakon oskudnih prinosa sa svoje zemlje te kobne sezone.
Razočarani i bankrotirani, Ngiri je odlučio vratiti se autohtonom sjemenu koje afrički poljoprivrednici stoljećima čuvaju ili nabavljaju putem trampe i neformalne trgovine. To je već učinio, podučavan od strane oca, prije nego što je privremeno prešao na intenzivnu poljoprivredu. Osim što se vratio svojoj staromodnoj poljoprivredi, Ngiri je 2015. godine stvorio autohtonu banku sjemena koja, kako ponosno objašnjava putem videokonferencije, sada sadrži 124 sorte.
U teoriji, njihovo spremište trebalo bi služiti isključivo kao antropološka kuriozitet ili muzej drevnih poljoprivrednih praksi. Prema zakonu (izvorni propisi datiraju iz 2012., s naknadnim ažuriranjima), razmjena ili trgovanje necertificiranim sjemenkama – onima bez prava vlasništva jer ne pripadaju nikome – zabranjena je u Keniji. Kazne se kreću od novčanih kazni od 240 eura do zatvorskih kazni do dvije godine.
“Još nije bilo hapšenja, bilo zbog nedostatka političke volje ili diskrecije poljoprivrednika, ali opasnost postoji”, objašnjava Ngiri.
Uobičajena rupa u zakonu za zaobilaženje zakona, nastavlja, jest da se necertificirane sjemenke nude u obliku žitarica, odnosno kao direktna hrana.
On i 14 drugih poljoprivrednika krenuli su u pravnu bitku kako bi poništili najkažnjavajuće dijelove kenijskog zakona.
“Kako se možemo ne protiviti vrsti propisa koji nas sprječavaju u očuvanju naše bioraznolikosti?” pita Ngiri, koja kaže da se posljednje ročište u pravnom postupku održalo u maju, a očekuje se da će samo suđenje početi u septembru.
Elizabeth Attieno iz Greenpeacea sažima bit onoga što će sudovi odlučiti: “Pravo poljoprivrednika da sade što god žele, kad god žele”.
Pet drugih subsaharskih zemalja također zabranjuje svojim poljoprivrednicima korištenje domaćeg sjemena. Prema nedavnom izvještaju Saveza za prehrambeni suverenitet u Africi (AFSA) i drugih organizacija poput Swisaida, to je slučaj u Tanzaniji, Malaviju, Namibiji, Čadu i Sijera Leoneu. Na papiru, čak je i davanje necertificiranog sjemena zločin. U Evropi se takva strogost nalazi u dvije zemlje: Ujedinjenom Kraljevstvu i Bjelorusiji. A u cijeloj Aziji to je samo u Pakistanu.
Jedan od autora izvještaja AFSA-e, Simon Degelo, tvrdi da su analizirali zakonodavstvo diljem kontinenta i da je, bez obzira provode li se zakoni ili ne, nakon čitanja “kristalno jasno” da je slobodna cirkulacija domaćeg sjemena zabranjena u ovih šest država.
Unatoč tome, Aggie Konde, potpredsjednica AGRA-e, glavnog lobija u korist intenzivne poljoprivrede u Africi, poriče glavnu implikaciju: “U nijednoj afričkoj zemlji nije zabranjena razmjena domaćeg sjemena; zaštićeno je samo intelektualno vlasništvo poboljšanog sjemena”, uobičajeni izraz koji se odnosi na certificirano sjeme, koje je obično prošlo neki oblik genetske modifikacije. Ponovno upitana nakon Kondeinih izjava, Elizabeth Attieno iz Greenpeacea bila je zapanjena: “Zar stvarno nemate ništa bolje za reći nego poreći očito?”
Ispod ove zakonodavne strogosti krije se gorka rasprava o budućnosti poljoprivrede u Africi. Rasprava se vrti oko sigurnosti hrane, koja će, prema AGRA-i i drugim zagovornicima agrohemikalija, biti trajno ugrožena ako se kontinent ne krene prema intenzivnijem modelu. Malo ko dovodi u pitanje da, u normalnim okolnostima, certificirano sjeme daje bolji urod, barem u smislu količine. Potpredsjednica AGRA-e ističe da, prema podacima koje njezina organizacija obrađuje, autohtone sorte “daju 70% manje od poboljšanih”, dok potonje “pokrivaju samo 30% afričkih polja”.
Računica postaje složenija ako dodamo druge faktore poput troškova proizvodnje ili otpornosti.
“Uzmimo primjer kukuruza. Lokalne sorte [sjemena] mogu dati 300 kilograma po hektaru, a certificirane sorte obogaćene vitaminima 1200 kilograma“, kaže Samuel Arop, voditelj Farm Africa u Ugandi, nevladine organizacije koja djeluje u nekoliko zemalja na kontinentu i zagovara “dvostruki pristup”.
“Problem je što morate svake godine kupovati certificirano sjeme, potrebni su vam inputi da bi dobro uspjelo, a sklonije je štetočinama i učincima klimatskih promjena od autohtonog sjemena, koje je bolje prilagođeno spespecifične ekološke zone”, pojasnio je Arop.
Kako bi dodatno potaknuo razgovor, Arop ističe da se u razgovor uvlači privrženost zajednica “sjemenima koje su se prenosile s koljena na koljeno i sadrže snažnu komponentu kulturnog identiteta”.
“Nisam siguran da bi naši preci željeli da Afrikanci pate od pothranjenosti”, kazala je Konde.
Iako ne kriju svoju sklonost agroekologiji i odbacivanje tandema hemikalija/GMO u usjevima, AFSA, Greenpeace i drugi insistiraju na vraćanju rasprave na puko pravo izbora. Degelo naglašava da se ne miješa u to “koja je od dvije opcije bolja”. Njegov interes leži u upozoravanju na drakonsko zakonodavstvo koje sprječava “poljoprivrednike da odaberu ono što smatraju najboljim za sebe”.
Što se tiče razloga za kriminalizaciju upotrebe tradicionalnog sjemena, Degelo primjećuje mješavinu “neznanja i vanjskih interesa”, pri čemu borba za poljoprivredni narativ u Africi lebdi nad djelovanjem nacionalnih parlamenata.
Što se tiče razloga za kriminalizaciju upotrebe tradicionalnog sjemena, Degelo primjećuje mješavinu “neznanja i vanjskih interesa”, pri čemu borba za poljoprivredni narativ u Africi lebdi nad djelovanjem nacionalnih parlamenata.
“Političari koji donose ove zakone često su vrlo daleko od stvarnosti sela i često vjeruju u ideju da je autohtono sjeme loše i zastarjelo. U međuvremenu, agroindustrijske kompanije i lobiji vrlo dobro obavljaju svoj posao pozivajući ih na raskošne događaje kako bi ih obučili o učinkovitijim poljoprivrednim modelima”, tvrdi on.
“Iznenađujuće je vidjeti znakove kompanije koje oglašavaju certificirano sjeme u sjedištima naših poljoprivrednih institucija”, dodaje kenijski poljoprivrednik Francis Ngiri.
Za Edwina Baffoura iz Food Sovereignty Ghana, sprječavanje poljoprivrednika da koriste sjeme osim ako nije proizvedeno u laboratoriju (obično hiljadama kilometara od Afrike) je apsurdno i pogoršava ovisnost kontinenta.
“Svakog dana, SAD ili neka druga zemlja mogle bi naglo zaustaviti izvoz sjemena u Afriku. Što bismo tada učinili?”, tvrdi. Prema Baffouru, postoji i nešto odvratno u privatizaciji prirodnih procesa: “Sjeme je opće dobro, poput kiše, sunca ili zraka koji udišemo”, piše El Pais.
