Smrt u najstrašnijim mukama bio je njegov način da ukaže na stradanje građana Bosne i Hercegovine, koji su bjesomučno ubijani, proganjani i ponižavani…
Posljednje njegove riječi bile su: “Britanci moraju zaustaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju – vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati”.
U tadašnjim svjedočenjima poznanika i psihologa, u svakoj je dječijoj žrtvi u BiH vidio svoju kćerku. Naročito je bio potresen nakon snimaka masakra u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine, kada je ubijeno 116 osoba, a među njima i tromjesečna beba.
Danas se njegovo ime spominje tek 6. aprila, tokom dodjele nagrade nazvane po njemu, a koju je ustanovila Gradska uprava Grada Sarajeva 2009. godine.