Mladen Bićanić: Istina u dopadljivom ruhu iluzije

Na samom početku predstave jedna, naizgled, cirkuska točka, pred publikom je madjioničar, zavodi nas svojim obmanama i trikovima, kaže: “ Ima još trikova u mojim džepovima, štošta je u mom rukavu, ali ja vam nisam cirkuski madjioničar. On vam pruža iluziju koja izgleda kao istin, a ja, ja vam pružam istinu u dopadljivom ruhu iluzije. Kao prvo, ja pomičem vrijeme. Ovaj komad je sjećanje. Budući da se radi o sjećanju, osvijetljen je prigušenim svjetlima.Sentimentalan je i nije baš realističan. “ Nije baš čest slučaj da prolog kojim glumac u nekom komadu otvara predstavu zrcali u sebi gotovo dovršen kazališni manifest, ono čim će se autor baviti cijeli svoj život u komadima koje piše. Upravo to slučaj je sa dramom “ Staklena menažerija “, prvim hit – komadom jednog od velikana američkog kazališta sredine XX stoljeća, Tennessee Williamsa, praizvedene na Broadwayu 1944. godine.

U program ovogodišnjeg TKT Festa stigla je iz Vinkovaca, na daske Gradskog kazališta Joza Ivakić postavio ju je, krajem rujna prošle godine, Dražen Ferenčina, on je uz Davora Molnara i scenograf, njegov je i izbor muzike, video potpisuje Darko Bušnja.  Taj američki jug, tako genijalno u prozi ispisan u romanima Williama Faulknera, na kojem “ strasti tinjaju pod konzervativnom maskom stvarnosti “ / Ferenčina /, tu nikad ugaslu žudnju i patnju, bol za neostvarivim, ne bez primisli na dalekog Čehova, taj život koji nikako da počne i ti junaci uvijek na samom pragu da dosegnu snove zbog kojih žive, ali ga nikada ne prekoračuju, Tennessee je u svom punom značenju. On sam, kako to njegov junak izriče, “ Staklenu menažeriju “ odredjuje kao “ dramu sjećanja “, nedvojbeno punu autobiografskih detalja, no uz nju priložiti će i nekoliko režijskih opaski kao svoj pogled na svijet teatra i umjetnosti. “ Dan – danas svatko bi trebao znati kako je fotografsko nevažno u umjetnosti: jer istina, život, stvarnost su nešto organsko, što poetska imaginacija može u biti prikazati ili navijestiti samo pomoću prebacivanja u drugačije forme nego što su one koje su bile prisutne samo svojom pojavom. “ Napisano je to, ne smijemo zaboraviti, sredinom prošloga stoljeća, ta “ poetska imaginacija “ ostat će u srži i suštini njegova dramskog pisma i osjećaja teatra kao umjetnosti, u želji da, kako kaže, iznese i obrazloži “ koncepciju novog, plastičnog kazališta što mora preuzeti mjesto iscrpljenog kazališta realističkih konvencija, ukoliko će teatar ponovno zadobiti životnu snagu kao dio naše kulture. “ Ne treba nam “ mrtvo kazalište “, rekao bi Peter Brook.

Istina koja stiže u dopadljivom ruhu iluzije svijet je, dakle, američkog Juga, ona se očitava u brojnim likovima i prizorima što ih donosi: “…kao idealizirana prošlost u koju bježi Amanda, glavni lik “ Staklene menažerije “, kao simbol dekadencije iz koje uzalud pokušava pobjeći Blanche u “ Tramvaju zvanom žudnja “, kao surovi, okrutni, suvremeni Jug s kojim se sukobljavaju Brick iz “ Mačke na vrućem limenom krovu “ i Chance u “ Slatkoj ptici mladosti “. Medjutim, Jug sa svim svojim mitskim obilježjima i konotacijama predstavlja tek tematski okvir za traumatično iskustvo postojanja njegovih likova. “ / Ivan Matković /

“ Pusti me da se saberem, zbunio me je život “ čuti ćemo već na samom početku predstave, čijih će sto minuta proteći upravo u težnji da se otkriju korijeni te zbunjenosti, uroni u nju i pokuša se osloboditi njenih okova, naravno bezuspješno. Pripovijedač, ujedno glava kuće obitelji Wingfield, onaj jedini koji zaradjuje i brine o njoj, Tom, igra ga vrlo nadahnuto Vladimir Andrić / Akademiju dramskih umjetnosti završio u Tuzli / pjesnik u duši i duboko nesretan i zgrožen životom radnika u tvornici cipela, iz stvarnosti bježi u iluziju, u kino – dvoranu, jer “ u kinu gledam pustolovine umjesto da ih doživljavam. “ Iritantna, sveznajuća, ali zato ništa manje nesretna majka Amanda, donosi je u povišenom tonu Areta Ćurković i Jim O Connor, staložena rola Ivana Vukelića, druge su dvije strane trokuta likova u ovoj drami. U njenom središtu, pak, je Laura Wingfield, plaha, krhka, sramežljiva djevojka čiji svijet čini mala kolekcija isto tako krhkih i nestvarnih, staklenih, porculanskih figurica životinja, medju kojima se jedino osjeća sigurno i ugodno. Igra je izvanredno mlada Matea Marušić, diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, ona je istinsko otkrovenje predstave, točna i precizna u svakoj gesti i pokretu, ona je heroina komada kroz koju se lome sve emocije i svi lomovi kroz koje ona sama ali i njeni sapatnici prolaze u potrazi za svojim snom. Ostajući čvrsto ukopani u zbilji iz koje nema izlaska.

(RTv7)