20. mart – Svjetski dan teatra za djecu i mlade

Kad sam bio dijete, od samog rođenja, oponašao sam svoje roditelje cijelo vrijeme i tako sam se razvijao. Kako hodati, kako jesti i kako govoriti – sve sam to naučio oponašajući svoje roditelje. Kad sam bio dovoljno star za to, naučio sam ići u teatar, kamo su me vodili moji roditelji. Za mene je teatar bio zemlja magije. Spušteni zastor bio je prvo što biste vidjeli kad ste ušli u teatar. Sjećam se kako sam napeto čekao da se zastor podigne, pitajući se što se krije iza tog spuštenog zastora. Kad se zastor konačno digao, ukazao se svijet snova što su ga stvarale kulise, svjetla i kostimi. Jednom je to bio prizor stvoren tako da izgleda kao nešto iz stvarnog svijeta, a ponekad čudesan krajolik, nemoguć u stvarnom svijetu. Bili su tu izvođači u najrazličitijim kostimima, plakali su, smijali se, pjevali i plesali. Za vrijeme pauze čulo se lupanje i žamor. Ako je teatar bio malen, a ja sjedio u prvom redu, mogao sam malčice podići zastor i zaviriti ispod njega. Iznenađivala me brzina kojom se scena mijenjala zbog velikih kulisa koje su vukli uokolo i razmještali. A zatim, kad bismo se vratili kući, igrao bih se oponašajući glumce. Najviše sam volio biti samuraj. Nacrtao bih si muževne obrve, napravio periku, zgrabio mač od bambusa i s prijateljima se igrao borbe mačevima. Kad sam krenuo u sedmi razred, već sam izrađivao makete pozornice: okretnu pozornicu, pozornicu s rasvjetom od minijaturnih žarulja… I, naravno, pokušavao izvesti izmjene prizora.
Na krilima tih iskustava iz rane mladosti pridružio sam se profesionalnoj teatarskoj družini. Ali tada nije postojao studij suvremenog teatra. Otišao sam učitelju koji je bio stručnjak za tradicionalni teatar i učio teatarske tehnike koje se tradicionalno prenose na nove naraštaje. U okvirima tradicionalnog teatra, učiti znači oponašati sve što učitelj radi i truditi se da budeš isti kao učitelj. A onda sam jednog dana neočekivano dobio priliku raditi s Peterom Brookom. Na prvom smo satu radili improvizaciju, s čime se nikad prije nisam susreo. Kad mi je rekao da improviziram, nisam imao pojma što da radim pa sam počeo izvoditi pokrete koji su bili kombinacija svih onih tradicionalnih pokreta što sam ih naučio u Japanu. No Brook mi je jednog dana dao poruku na papiriću u kojoj je pisalo: „Prestani oponašati tradicionalni japanski teatar.“ Bio je to pravi udarac, osjećao sam se kao da sam bačen u ogromni ocean sasvim sam. Nisam se mogao ni za što uhvatiti, bio sam kao olupina broda izložena na milost i nemilost valova. Ali u tom sam trenutku prvi put počeo razmišljati o stvaranju. Shvatio sam da moj posao nije tek reproducirati nešto što već postoji, kao što to čini tradicionalni teatar, nego stvarati svoj izričaj. A stvarati ne znači stvarati nešto iz ničega, kao što to čini Bog, nego oponašati nešto što već postoji i zatim otići korak dalje. Na Van Gogha je utjecala škola Ukiyo-e, Picasso je bio nadahnut afričkom umjetnošću, a Miro kineskim pismom: sve je razvoj koji počinje od nečega što postoji otprije.
Put koji sam izabrao vjerojatno je baš takav. Na početku svog životnog puta oponašao sve što sam vidio i čuo u teatru, a zatim sam se trudio napraviti korak više. A to me iskustvo odvelo na životno putovanje kroz teatar i dalje od njega.

𝐘𝐨𝐬𝐡𝐢 𝐎𝐢𝐝𝐚
𝐣𝐚𝐩𝐚𝐧𝐬𝐤𝐢 𝐠𝐥𝐮𝐦𝐚𝐜, 𝐫𝐞ž𝐢𝐬𝐞𝐫 𝐢 𝐩𝐢𝐬𝐚𝐜 𝐤𝐨𝐣𝐢 ž𝐢𝐯𝐢 𝐢 𝐫𝐚𝐝𝐢 𝐮 𝐅𝐫𝐚𝐧𝐜𝐮𝐬𝐤𝐨𝐣