Već je punih mjesec dana odkad je Milano, zajedno s drugim dijelovima Italije, krenuo u takozvanu fazu 2, koja je naznačila povratak u neku novu normalnost. I dalje gotovo svi koriste maske, u džepovima nose gel za dezinfekciju ruku i s određenom …
… zebnjom ponovno susreću prijatelje i poznanike.
–
Čini mi se da zapravo svako sa kim imam prilike komunicirati ima svoj
intimni doživljaj ovog novog iskustva, vezan prvenstveno za više ili
manje privilegiran način na koji se lockdown (izolacija) odrazio na
svakog ponaosob. Ja sam, kao docent, imala privilegiju da radim od kuće
ne izlažući se opasnosti u gradskom saobraćaju ili na radnom mjestu.
Većina mojih prijatelja je također prošla najteži period pandemije, na
sličan način. Možda baš zbog toga krećemo opreznije, viđamo se i dalje
na otvorenom, u šetnji. Zagledamo barove i picerije, a da još nismo
sjeli za neki stol i naručili kapućino ili aperitiv – kazala je u
razgovoru za Fenu Tatjana Sekulić sociologinja sa Univerziteta
Milano-Bicocca, porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Prvi put je,
nakon dužeg periodu, prošetala centrom grada. Atmosfera je opuštenija,
ali je trg pred Katedralom i dalje pust, u odnosu na neki prijašnji
junski petak kad bi grad već bio pun turista, poslovnih ljudi, mladih
europskih i svjetskih putnika sa ruksacima.
– Hronika Milana
koju redovno objavljuje dnevni list ‘la Repubblica’ i dalje ne donosi
stranicu s kulturnim zbivanjima u gradu, filmskim i teatarskim programom
i izložbama. Ipak, za koji dan bi trebala da se pokrenu i kina i
teatri, a već povodom Svjetskog dana muzike milanski Konzervatorij kreće
sa koncertima na otvorenom, u unutrašnjem dvorištu koje je magično samo
po sebi. Još jedna velika muzička manifestacija održava se u
organizaciji čuvene Asocijacije “Società del Quartetto”, osnovane još
1864. godine s ciljem promocije muzike i kulture, kao i teatra “Franco
Parenti”, na čudesnom mjestu caffe-bara naziva “Bagni Misteriosi” gdje
će na otvorenoj sceni svirati mladi i talentovani umjetnici – naglasila
je.
Kako Sekulić ističe, naslovnica te hronike i dalje je prepuna
članaka koji govore o opakom virusu i posljedicama zaustavljanja
normalnih društvenih tokova i ekonomije. Jedan od tekstova priča o
30.000 milanskih radnika u sektoru turizma i hotelijerstva koji su
ostali bez prihoda već početkom marta, van dohvata instrumenata državne
pomoći, naročito kad se radi o kratkoročnim ugovorima koji ne
obezbjeđuju niti minimalnu socijalnu zaštitu.
– Taj sektor, od
ogromne važnosti za Italiju, kao i za grad, radio je u Milanu
posljednjih mjeseci sa samo deset posto kapaciteta, a uz to je jedan od
posljednjih koji će vratiti ritam sličan onome iz ‘prethodnog života’.
Milanske hotele i restorane obično pune poslovni ljudi koji dolaze na
mnogobrojne internacionalne sajmove, šarolika populacija vezana za modni
sektor, grupe turista sa Dalekog Istoka i sa svih strana svijeta, đačke
ekskurzije. Šta će to značiti za opstanak svih ovih ranije zaposlenih
ljudi u tom sektoru? I njihovih porodica? Sigurno zaposlenje i
smart-working postali su jedini pravi statusni simboli i privilegija u
ovim vremenima, nedostupni za preveliki broj ljudi – rekla je Sekulić.
Još
jedna tema dominira milanskom hronikom, kao i javnom debatom u Italiji
ovih dana. Djeca i mladi tj. vrtići, škola i univerzitet. Od srijede 17.
juna krenulo je polaganje maturskog ispita i to u školskim klupama, ali
po sasvim izmijenjenim pravilima.
– Ovaj put maturanti ne pišu
pismene radove, istovremeno na cijelom teritoriju Italije. Događaj koji
se smatra od nacionalne važnosti za cijelu državu i o kojem se danima
piše i govori. Ovaj put učenici odgovaraju samo usmeno, pred komisijom
od pet članova. Svaki učenik može doći u pratnji samo jedne osobe, ispit
za svakoga traje šezdeset minuta. Maske, mjerenje tjelesne temperature i
dezinfekcija dio su protokola, koji mora biti ispoštovan u svakoj
ustanovi. Srećom, mladost je mladost, pa je čuvena noć prije maturskog
ispita (ovjekovječena pjesmom rimskog kantautora Antonella Vendittija iz
1984., koja je postala himna maturanata) protekla u feštama ispred
škola u znaku otpora socijalnom distanciranju.
U ovom slučaju
‘gledam kroz prste’, jer sam i sama zagovornik poštivanja pravila
fizičkog distanciranja, ali se bojim da je čitava jedna generacija
ostala uskraćena za iskustvo drugarstva i zajedništva koje se obično
intenzivira posljednjih mjeseci škole. Mnogi od tih mladića i djevojaka
ne znaju kako će sve krenuti u septembru. Broj onih koji upisuju
fakultet u Italiji nikad nije prevelik, više ih je koji žele da potraže
zaposlenje. Kako će se odvijati studij u prvom semestru i da li će biti
ikakvog posla, dva su veoma realna pitanja sa kojima će se ti mladi
ljudi morati suočiti – naglašava Sekulić.
Slična neizvjesnost,
kaže Sekulić, čeka i one mlađe i najmlađe. Ministarstvo za obrazovanje,
univerzitet i istraživanje i dalje luta u potrazi za formulom koja će
pomiriti sigurnost i neophodnu potrebu da se kvalitetna nastava osigura
za sve.
– Ako je univerzitet i uspio da se u rekordnom vremenu
preorganizuje i pokrene nastavu na distanci, osnovna škola, a često i
srednja, ne mogu odgovoriti obrazovnim i odgojnim zahtjevima a da to
nije u okviru škole kao ustanove i fizičkog mjesta gdje se učenici i
nastavnici svakodnevno susreću – istaknula je.
Kaže da su mnoga
djeca ostala uskraćena za već oskudnu nastavu i kontakt sa učiteljicama i
profesorima iz prostog razloga što nisu imali računar ili tablet, nekad
niti smartphone ili čak vezu wi-fi.
– Bilo je slučajeva da su
dvoje ili troje djece u istoj porodici mogli koristiti samo majčin
telefon da bi preuzeli zadaće koje je nastavnik zahtjevao. Takvo što se
ne bi smjelo ponoviti, a računa se da se jedna petina djece našla u toj
situaciji, kako u južnim, siromašnijim dijelovima Italije, tako i na
sjeveru. Kako riješiti ovako ozbiljan problem, ukoliko se budemo morali
suočiti sa još jednim talasom epidemije, a da škola opet ne postane
ustanova dostupna samo elitama? Vjerujem da se slično pitanje postavlja i
u Sarajevu, kao i u gotovo svim evropskim i svjetskim gradovima – rekla
je Sekulić.
Ističe da se, sad kad je neposredna opasnost od
zaraze i kolapsa sistema zdravstvene zaštite utihnula, svode računi,
ponajviše socijalne prirode.
– Dok Vlada Italije zasjeda da bi
pripremila ekonomski i politički program ponovnog pokretanja države i
društva uz pomoć fondova Europske Unije, svi mi obični ljudi pokušavamo
razumjeti šta nam je činiti. Maštamo o putovanju i susretu sa najbližim i
voljenim osobama koje su se odjednom našle “preko sedam gora i sedam
mora”. To je još teže za nas, koji smo preživjeli tužno
bosanskohercegovačko iskustvo devedesetih godina – kaže Sekulić.
Misli
da ipak, treba još malo strpljenja. Ovaj put je, kako kaže, poštivanje
nekih običnih, banalnih pravila ponašanja izraz poštivanja svake druge
osobe, kao i izraz neke općenite ljudske, gotovo metafizičke
solidarnosti, koja je neočekivano izbila na površinu.
– Daleko od
nepojmljivih teorija zavjere ili potcjenjivanja realne opasnosti kojoj
smo bili i još smo izloženi, u ovoj priči smo dobili priliku da možda
prvi put ozbiljno razmišljamo o nama kao vrsti među mnogima, da pojmimo
globalno ekološki sistem planete i pokušamo činiti drugačije i bolje
nego prije koronavirusa.
Nadam se samo da će i bh. zdravstveni
sistem, uz pomoć građana, biti u mogućnosti da zaustavi ponovni rast
broja slučajeva pozitivnih na virus korona. To je jedini predoslov da
naši životi ponovno krenu novim i boljim tokom, u nadi da se ono što su
gradovi i sela Lombardije prošli u ovim predugim mjesecima neće nikome
ponoviti – kazala je u razgovoru za Fenu Tatjana Sekulić iz Milana.
U
Milanu je jučer održan protestni skup pod nazivom “Salviamo la
Lombardia” na kome je učestvovalo oko 3.000 ljudi ispred Duoma. Nakon
minute šutnje u spomen žrtvama koronavirusa demonstranti su zahtijevali
da se pokrene istraga vezana za političku i drugu odgovornost vlade
regije Lombardije vezane za vanredno stanje.
(Vijesti.ba / FENA)