U gazi Husrev-begovo džamiji u Sarajevu džuma-namaz danas je predvodio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.
Na hutbi je govorio o 25. godišnjici genocida u Srebrenici. Hutbu prenosimo u cijelosti:
Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova, s Čijim imenom
započinjemo svaku našu dovu, svako naše obraćanje i svaki naš dobar
posao.
Neka su salavati i selami na sve vjerovjesnike i posljednjeg među njima, voljenog Muhammeda, a.s., njegovu porodicu i ashabe.
Ištemo
oprost i milost za naše šehide u ovom danu i u svakom danu u kome sunce
izađe. U našim srcima i u našim dovama su sinovi i kćerke Srebrenice, i
živi, i mrtvi, mučki ubijeni od ruku zločinaca u zločinu Genocida.
Proklet neka je svaki zločinac i njegovo djelo i oni koji su mu
pomagali, do Sudnjega dana.
Braćo i sestre!
Danas je petak, 10. juli 2020. godine. Vrijeme
je džuma-namaza. Mu'mini su u svojim džamijama na namazima, skrušeno u
svojim dovama spominju Allaha, moleći za Njegovu milost i oprost.
Zahvalni smo na blagodatima koje nam On daruje svakoga dana. Ovdje smo
na Njegov poziv, jer je petak dan našeg zajedničkog namaza, dan
obnovljenog zavjeta da ćemo slušati Allahovu riječ i odazivati se
Njegovom pozivu.
Snaga vjere jednog muslimana ogleda se u
njegovom moralnom ponašanju u teškoćama i nevoljama i u istrajnosti na
Božijem putu. Musliman, čija vjera u Boga je čvrsta i postojana, neće
pokleknuti u teškoćama i tegobama, pa čak ni onda kada je i njegov život
u pitanju. Iskren musliman će strpljivo podnositi nedaće, koje pogode
njega i njegove bližnje, i spreman je podijeliti s drugima patnju,
dajući sve od sebe da otkloni nesreću i bol, pružajući pomoć i dijeleći
saosjećanje s drugima. Temelj naše vjere u Boga je naše uvjerenje da su
snaga vjere u Allaha i povjerenje uvjerovjesnika Muhammeda i zajednicu
vjernika ono iz čega crpimo svoju snagu i na čemu temeljimo svoj moral.
Allah, dž.š., kaže: „A snaga je u Allaha i u Vjerovjesnika i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju“. (El-Munafikun, 8)
Bračo i sestre.
Moralna veličina jednog muslimana ogleda se u
njegovoj odlučnosti da ustrajno vrši dobra djela, čak i prema onima koji
su mu učinili nepravdu. Bez praštanja u zajednici i pokajanja u sebi
nema mentalnog zdravlja zajednice, niti moralnog ozdravljenja pojedinca.
Praštanje i kajanje su nepresušni izvori dobra, dobročinstva i
vjerničke ljepote, koji su neophodni za život u svakom vremenu i na
svakom mjestu. Praštanje je snaga i vrhunac vjere, a kajanje hrabrost da
se prizna vlastita greška. Jedno od lijepih Allahovih imena je Onaj
Koji mnogo prašta i Koji je milostiv.
Njegove su riječi:
„Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti“.
(Eš-Šura, 43). Ovaj kur'anski ajet bi trebalo da bude zapisan u srcu
svakog vjernika, kao i hadis Allahovog vjerovjesnika Muhammeda, a.s.,
koji je rekao: „Griješni su sinovi Ademovi, a najbolji među njima su oni
koji se kaju“.
Dostojanstvo jednog muslimana ogleda se u tome da
drugima dadne do znanja da pamti i ne zaboravlja dobro koje su mu
učinili, ali i zlo koje su mu nanijeli. Muhammed, a.s., poučio nas je da
nije dobar onaj musliman koji nije zahvalan ljudima na dobru, jer: „Ko
nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Bogu“. Također nas je poučio da
nije savjestan musliman onaj koji dozvoli da ga iznova varaju, odnosno
da ga „zmija ujede dva puta iz iste rupe“.
Nema veće sramote od one u kojoj musliman živi ponižen u vlastitoj kući.
Priroda naše vjere zahtijeva pobunu protiv poniženja, odlučnost u borbi protiv zla i nepravde gdje god da se nađu.
Braćo i sestre.
Ne poginjite glavu pred zlom i nasiljem, jer
zlobnici i nasilnici ne zaslužuju da im se klanjamo, poginjemo glave i
osjećamo strah i strahopoštovanje prema njima. Neka nam uvijek budu na
umu Allahove riječi: „I ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste
vjernici“. (Alu Imran, 175)
Istine i darovi vjere moraju biti
primljeni slobodno, a ne prisilno. Vjera ne trpi ropski odnos među
ljudima. Naša pokornost pripada Bogu. Koliko god da živimo, na kraju
puta ćemo morati stati licem u lice s Tajnom života i posvjedočiti
istinu o sebi pred Gospodarem svijeta. Ali, vjera od nas zahtijeva da i u
našem ovozemaljskom životu stanemo jedni naspram drugih, da pogledamo
jedni drugima u lice i da priznamo vlastite greške i zlo koje je
počinjeno, u nadi da će nas istina iznova sjediniti i osloboditi.
Vjera
koja se iskreno ispovijeda Bogu od nas traži da odbacimo od sebe
đavolje slavljenje zločina i njegovih izvršilaca. Traži da odbacimo
lažne heroje, ubice i da prihvatimo riječ Božiju koja nam je došla kao
spasiteljica i radosna vijest, kazana ustima navjestitelja Musaa, Isaa i
Muhammeda, neka je na sve njih Božiji mir i spas.
U ovim danima
našeg sjećanja na braću i sestre, žrtve Genocida u Srebrenici, iznova
potvrđujemo davno izrečenu istinu vjere: ne može čovjek služiti samome
sebi, a da ne počne ljubiti svoj lik ili lik svog naroda, pretvarajući
ga u lažno božanstvo. Znajte, braćo i sestre, ako čovjek ne štuje
istinitog Boga, ako njegovi ciljevi nisu u službi dobra, tada on sebi
sazdaje lažne bogove, da bi opravdao svoje zlo. A dobro i zlo nisu isto,
kaže Kur'an, makar nas i zbunjivalo mnoštvo zla, koje u svijetu vidimo
svaki dan.
Na licu svake žrtve zločina, ma gdje zločin bio počinjen,
krvavi su tragovi lažne vjere i krivovjerja. Vidimo to na svakom
mjestu, a posebno u mezarju Genocida u Potočarima.
Bijeli nišani
na mezarju u Potočarima su svjedoci. Njihova slika će opominjati i onda
kada nas ne bude da kao živi svjedoci govorimo o zlu koje je počinjeno
rukama onih koji su ga u svojoj duši zametnuli. Dovom ćemo čuvati
sjećanje na naše najmilije, otimat ćemo njihove likove od zaborava,
uvjereni u njihovu nevinost i besmrtnost.
Braćo i sestre.
Prošlo je dvadeset i pet godina od kada su oni
koji su bili srpska vojska i policija počinili genocid u Srebrenici.
Posljedice tog zla, koje se obrušilo na naše živote, osjećamo svi, na
mnogo načina u našoj zemlji i u svijetu. Kolika je bila silina zla koja
se sručila na Srebrenicu govori nam i to s kakvim poteškoćama se
susrećemo i danas da ga zaustavimo i prekinemo ga.
Sada mnogo
jasnije vidimo da se zlo Genocida iz Srebrenice ne može lahko savladati i
da će njegov otrov još dugo cirkulirati ovim prostorima. Razlog tome je
što se zlo ne može prevladati pasivnim odnosom članova zajednice. Sa
zlom se mora voditi borba; na njega se mora ukazati; ono se mora osuditi
i prezreti, inače će poželjeti da trijumfuje, da se pokaže kao dobro i
korisno. Zadnjih godina smo svjedoci takvih pokušaja. Zlo Genocida iz
Srebrenice puzajući nastoji zadobiti glas među nama, podići glavu i
opravdati svoje postojanje.
I danas, dvadeset i pet godina
poslije, zapanjeni smo da, i pored svih saznanja i potvrđenih činjenica u
sudskim presudama o onome što se dogodilo u Srebrenici, svjedočimo
ljudskom beščašću onih koji to zlo podržavaju i negiraju. Nije rijetkost
da promotori tog zla budu institucionalno nagrađivani. Primjer za to je
Švedska kraljevska akademija. Zbunjuje nas oklijevanje OHR-a da nametne
zakon o zabrani negiranja genocida i zločina u Srebrenici i na drugim
mjestima. To oklijevanje nas podsjeća na jeftinu trgovinu i podilaženje
zlu.
Sve to nas vraća u vrijeme Agresije, kada je zbog
oklijevanja Vijeća sigurnosti UN-a, genocid u Srebrenici i počinjen. Na
drugoj strani, raduje nas što zemlje, poput Velike Britanije, Kanade i
Sjedinjenih Američkih Država, čvrsto stoje uz žrtve i ne dozvoljavaju da
se Srebrenica zaboravi.
Braćo i sestre.
Uprkos svim
poteškoćama, život u Srebrenici se obnavlja. Istina o onome što se
dogodilo polahko, poput sunčevih zraka, razgoni tamu koja bi željela
vječno ovladati ovim prelijepim gradom. Ljudi prilaze jedni drugima,
svjesni tereta koji im je natovaren na njihova slabašna pleća. Vjerujem
da će muslimani i pravoslavci naći načina da razumiju jedni druge i da
jedni drugima pomognu. Prošlost koja je teška može biti i prilika za
bolje upoznavanje i za bolju budućnost.
Svi dobri ljudi sa svih
strana trebaju pomoći Srebrenici, ne tako što će šutjeti o onome što se
dogodilo, već upravo tako što će nastojati objasniti odakle je zlo
došlo, kako bi ga se razumjelo. Srebrenica bi trebala postati mjesto
kulture sjećanja, ne samo na Genocid u njoj, već na sve što nam se
događalo devedesetih godina prošlog stoljeća.
Sutra ćemo se
okupiti na mezarju u Potočarima, da se namazom i dovom sjetimo naših
najmilijih. Mi vjerujemo da su naši šehdi živi i da se raduju našem
dolasku i svakoj našoj Fatihi koju im proučimo. Svaka naša posjeta
njihovom mjestu boravka, njihovom mezaristanu u Potočarima, neprekinuti
je živi razgovor koji traje i koji donosi smiraj dušama onih koji jedni
za drugima žude. Neka svaka naša posjeta šehidskom mezaristanu bude naš
zavjet da ćemo ostati okrenuti dobru i miru među ljudima. Kolika je
blagodat mira znaju oni u koje se uselio nemir, kojima je nanesena teška
bol i patnja. Pa, ipak, braćo i sestre, budimo svjesni Božijeg obećanja
da je žrtvi ostavljena posljednja riječ – dova, i da između dove žrtve i
Uzvišenog Boga nema perde, niti zastora.
Braćo i sestre, uputimo
dove za nas, za naše najmilije, za žive i mrtve, u ovom danu sjećanja na
braću i sestre čiji životi su postali vječni zalog naših zemaljskih
života.
Gospodaru naš, Tebi okrećemo lica naša, moleći Te za
Tvoju pomoć i zaštitu: zaštiti nas i druge od zle napasti naše i zle
napasti dušmana naših, koji prema nama mržnju pokazuju i samilosti
nemaju.
Gospodaru naš, obraduj naše šehide Tvojom zaštitom, milošću i oprostom, onako kako si im to u Svojoj knjizi obećao.
Gospodaru
naš, pomozi nam da se u prsima našim ne nastani mržnja i osveta prema
onima koji su nam zlo učinili, već da uvijek postupamo po pravdi koju Ti
zahtijevaš.
Gospodaru naš, primi naše dove i dove onih koji su
nas u vjeri pretekli, učvrsti nam pouzdanje u Tvoju riječ i zaštiti nas
od naroda koji ne vjeruje.
Gospodaru naš, podari svim ljudima
Svoju milost i blagoslov i uputi nas stazama mira i dobročinstva kojima
ćeš Ti biti zadovoljan.
Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom
svijetu i dobro na budućem svijetu i sačuvaj nas teških dunjalučkih
iskušenja, bolesti i rata.
Gospodaru naš, Ti si mir i od Tebe je mir, neka se slavi ime Tvoje uzvišeno, o Plemeniti!
Amin!
(Vijesti.ba)