Memorijalni centar (MC) Srebrenica i Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) danas su predstavili informacije koje su nastale kao rezultat zajedničkih istraživačkih aktivnosti „Zločini u Prijedoru kroz presude krivičnih sudova“, …
… a što je nastavak ranije aktivnosti koja je svoj fokus imala na Srebrenici.
Direktor
Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić prisjetio se tim povodom
predmeta Milomir Stakić pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu
Jugoslaviju, koji je bio prvi predmet ratnih zločina koji je kao novinar
pratio u Haagu, navodeći kako su mu zbog toga imena, toponimi, izjave
svjedoka ostali duboko urezani u pamćenje.
– Uvijek sam smatrao
da je važno da Memorijalni centar istražuje zločine koje je političko i
vojno rukvodostvo pobunjenih bosanskih Srba počinilo na području cijele
BiH od 1992. do 1995. godine, s obzirom na to da su ‘etnička čišćenja’
bošnjačkih sela na Drini, logori Prijedora, bijele trake, granatiranje
Sarajeva, sve dijelom iste genocidne operacije koja je svoj krvavi
vrhunac imala u julu 1995. godine u UN-ovoj ‘sigurnoj zoni’ Srebrenica –
istaknuo je Suljagić.
Istovremeno je iskazao zahvalnost ljudima,
poput Jasmina Medića i Refika Hodžića, koji su nas upozorili na neke
važne detalje prilikom revizije ovog istraživanja, ocijenivši izuzetno
važnim graditi komunikaciju između svih ljudi koji, u dobroj vjeri i sa
visokim stepenom objektivnosti, poštovanja i ozbiljnosti pristupaju
istraživanju kako Srebrenice, tako i Prijedora, i svih drugih mjesta
širom naše zemlje koje prepoznajemo po krvavim godišnjicama, masovnim
grobnicama i koncentracionim logorima.
– Možda je ovaj današnji
prikaz presuda skroman, mi u narednom periodu planiramo raditi znatno
više na procesima koji su se pred lokalnim sudovima vodili za ratne
zločine, možda se očekivalo i više – ali mi želimo time pokazati
spremnost – želimo sarađivati i želimo biti referentna tačka u kojoj će
se istraživači naredne generacije baviti i Prijedorom, na isti način
kako se bave i Srebrenicom – poručio je Suljagić.
Pored vojnog i
političkog vrha tzv. republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i
Vojske RS/VJ kojima je, pored drugih zločina, utvrđena odgovornost za
zločine nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora, istraživanje je posebnu
pažnju posvetilo licima koje su specifično vezana za zločine u
Prijedoru.
Referirajući se na spomenuto istraživanje, navodi se
kako je Predrag Banović, stražar u logoru Keraterm u Prijedoru
sudjelovao je u zlostavljanju i progonu zatočenika nesrpskog
stanovništva 1992. godine. Tužilaštvo ga je optužilo za zločine protiv
čovječnosti zbog progona, nehumanih djela, mučenja i kršenja zakona ili
običaja ratovanja zbog ubojstva i okrutnog postupanja na temelju
individualne kaznene odgovornosti. Osuđen je na osam godina zatvora.
Priznao je krivicu 2003. godine.
Damir Došen bio je vođa smjene
straže u logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Optužen je za zločine
protiv čovječnosti, uključujući progon, nehumano postupanje i mučenje,
te vrijeđanje osobnog dostojanstva, mučenje i okrutno postupanje kao
kršenje zakona i običaja ratovanja. Došen je osuđen na pet godina
zatvora.
Duško Sikirica je bio komadant obezbjeđenja u
zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Sikirica se
prvobitno izjasnio da nije kriv po svim optužbama. Kasnije se, u sklopu
sporazuma o priznanju krivice, izjasnio krivim po jednoj optužbi za
progon kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen je na 15 godina zatvora
2001. godine, ali je pušten na slobodu 2010. godine.
Dragan
Kolundžija je bio vođa smjene straže u zloglasnom zatočeničkom logoru
Keraterm kojim su upravljali bosanski Srbi 1992. godine. Osuđen je na
tri godine zatvora. Dragan Kolundžija priznao je krivicu za progon kao
zločin protiv čovječnosti 2001. godine. Osuđen je na tri godine zatvora,
ali u decembru 2001. godine dopušten mu je prijevremeni otpust.
Darko
Mrđa bio je pripadnik tzv. “interventnog voda”, posebne policijske
jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru, 1992. godine. Priznao je
krivicu 2003. godine za zločine protiv čovječnosti, uključujući kršenje
zakona i običaja ratovanja, te je osuđen na 20 godina zatvora.
Duško
Tadić je bio predsjednik Mjesnog odbora Srpske demokratske stranke
(SDS) u Kozarcu (općina Prijedor). Duško Tadić bio je prva osoba kojoj
je MKSJ sudio. Služio je kaznu u Njemačkoj sve dok mu 2008. godine nije
odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Miroslavu Kvočki,
profesionalnom policajacu pri policijskoj stanici Omarska, Dragoljubu
Prcaću, penzionisanom policajacu i krim-tehničaru u policijskoj stanici
Omarska, Milojici Kosu, vođi smjene straže u logoru Omarska, Mlađi
Radiću, profesionalnom policajacu u policijskoj stanici Omarska i vođi
smjene u logoru Omarska, i Zoranu Žigiću, taksisti angažovanom za
rezervnog policajca, suđeno je zbog poticanja, počinjenja ili pomaganja i
podržavanja progona nesrpskog stanovništva na području Prijedora.
Žigić
je optužen na osnovu individualne kaznene odgovornosti, a Kvočka,
Prcać, Kos i Radić na osnovu individualne i komadantne kaznene
odgovornosti za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja
ratovanja za ubojstva, mučenja i nehumano postupanje. Sudska vijeća
osudila su Kvočku na sedam godina zatvora, Prcaća na pet godina zatvora,
Kosa na šest godina zatvora, Radića na 20 godina zatvora, a Žigića na
25 godina zatvora, navodi se.
– Centar za postkonfliktna
istraživanja ovim nastavlja uspješnu saradnju sa Memorijalnim centrom
Srebrenica. U posljednje dvije godine učinjeno je mnogo na podizanju
svijesti javnosti o značaju uloge Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju i Suda Bosne i Hercegovine u dokazivanju istine,
prikupljanju dokaza i činjenica o zločinima počinjenim devedesetih širom
BiH. Uz genocid u Srebrenici, masovne grobnice i koncentracioni logori
Prijedora predstavljaju najteže zločine ratova devedesetih na Balkanu.
Zbog toga smo zahvalni svima koji su dali svoj doprinos ovom
istraživanju – zaključila je Velma Šarić, predsjednica Centra za
postkonfliktna istraživanja.
Kako se nadalje navodi, na izborima
1991. godine Milomir Stakić postao je potpredsjednik Skupštine općine
Prijedor kao član Srpske demokratske stranke. Osuđen je za zločine
protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na
doživotni zatvor, koji je kasnije žalbenim postupkom smanjen na
četrdeset godina.
Zoran Žigić je bivši civilni taksist regrutiran
kao rezervni policajac u općini Prijedor. Osuđen je na 25 godina
zatvora na osnovu individualne odgovornosti za zločine počinjene nad
nesrpskim stanovništvom u Prijedoru.
Soldat Dragomir je 23. jula
1992. godine naredio ubijanje svih muškaraca koji žive u selu Čarakovo, u
istoj općini. Ovo naređenje izvršili su ljudi pod njegovom komandom,
uključujući Velemira Đurića i Zorana Babića. Soldat, Đurić i Babić
osuđeni su za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo i odbrana uložili
su žalbu. Sudska presuda potvrđena je 2015. godine.
Željko
Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević su dovedeni pred MKSJ zbog rada
u zatočeničkim logorima. Žalbeno vijeće MKSJ-a 2006. godine odlučilo je
da Sud BiH preuzme predmet. Proglašeni su krivim za zločine protiv
čovječnosti 2008. godine.
Dušan Fuštar bio je službeni vođa
smjene u logoru Keraterm. Osuđen je na 9 godina zatvora nakon sporazuma o
priznanju krivice. Ovo je bio prvi slučaj upućen Sudu BiH iz MKSJ-a
koji je riješen sporazumom o priznanju krivice.
Dragoje
Zmijanjac, poznat i kao Zmičko, bivši je pripadnik neidentifikovane
paravojne formacije. Državni sud u Sarajevu proglasio je u decembru
2016. godine Dragoja Zmijanjca krivim za odvođenje bošnjačkog civila
Halila Dedića iz njegove kuće u Prijedoru u julu 1992. godine i
strijeljanje, ali Tužiteljstvo nije moglo dokazati da je Zmijanjac
zločin počinio kao dio raširenog i sistematskog napada na području
Prijedora. Osuđen je na šest godina zatvora
Milorad Škrbić, Dušan
Janković i Željko Stojnić, bivši su pripadnici policije bosanskih Srba,
Osuđeni su za zločine protiv čovječnosti počinjene u Prijedoru i na
Korićanskim stijenama u zapadnoj Bosni i Hercegovini.
Damir
Ivanković je 1992. godine bio pripadnik policijske stanice Prijedor i
interventnog voda policije iz Prijedora. Priznao je krivicu za pratnju
konvoja od najmanje 16 autobusa, prikolica, kamiona i kamiona-prikolica u
kojima se nalazilo više od 1.200 pretežno muslimanskih (i određen broj
hrvatskih) civila. Ivanković se izjasnio krivim i obvezao se svjedočiti u
postupku protiv ostalih optuženih, što je i učinio 2009. godine.
Gordan
Đurić bio je pripadnik srpske specijalne policijske jedinice pod
nazivom “Interventni vod”. Državno tužilaštvo je 8. januara 2009. godine
podiglo optužnicu protiv Gordana Đurića i još sedam bivših policajaca
iz Prijedora za zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na osam godina
zatvora.
Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja
proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti zbog sudjelovanja u
ubijanju Bošnjaka i Hrvata iz grada Prijedora. Osuđeni su na po 23
godine.
Žalbeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine proglasilo je
Sretka Pavića krivim za ratne zločine u julu 2020. godine. Pavić, koji
je u vrijeme počinjenja zločina služio u Volarskoj četi 6. ljubijskog
bataljona, osuđen je na 11 godina zatvora.
– Danas se u
bosanskohercegovačkom entitetu RS i u Republici Srbiji obilježava tzv.
‘Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave’. Dijelom naslijeđa
koje se slavi tim praznikom jesu i ove presude. Ne zaboravljamo
Prijedor – zaključio je direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir
Suljagić, saopćeno je iz tog centra.
(Vijesti.ba / FENA)