RTV7 | Medijski servis grada Tuzle
Europska komisija pokrenula je javnu raspravu o novim telekomunikacijskim pravilima koja prijete ozbiljnom štetom tehnologiji koju svakodnevno koristimo za komunikaciju, poslovanje i interakciju sa svijetom – internetu, piše za Politiko Karl Ganberg, direktor razvoja politike i istraživanja u organizaciji Internet Sosjajeti.
U nastavku prenosimo njegov tekst:
Najava “Budućnosti sektora elektroničkih komunikacija i njegove infrastrukture” bila je očekivani korak u raspravi o propisima, koji bi zahtijevali da online usluge pridonesu ulaganjima telekom operatera u novu infrastrukturu diljem kontinenta. To je odgovor na pozive velikih telekom operatera da pružatelji sadržaja – kao što su Meta, Netflix i Alphabet – daju “pošten doprinos” ulaganjima u infrastrukturu poput 5G.
Budući da veliki dio prometa na mrežama “generiraju” ovi veliki pružatelji usluga, logika ovog prijedloga kazuje da oni bi također trebali pridonijeti infrastrukturi – međutim, ova je premisa u osnovi pogrešna. Promet koji potječe od pružatelja sadržaja dolazi od pojedinačnih korisnika koji traže podatke, a ti korisnici plaćaju svom pružatelju internetskih usluga (ISP) za pristup internetu koji pokreće promet – a ne obrnuto.
A ako budu odobrena, ova predložena pravila bila bi katastrofa za internet kakvog poznajemo, potkopavajući postojeće propise o neutralnosti mreže, prebacujući troškove na krajnje korisnike, konsolidirajući položaj velikih tehnoloških kompanija, a potencijalno čak i pokrećući fragmentaciju interneta.
Iako Europska komisija još nije dala konkretan prijedlog, ideja je ovdje usredotočena na stari režim poznat kao “plaća pošiljatelj”. Ideje za ovaj model zapravo su inspirirane starim telefonskim sustavom i s pravom su ranije odbačene kao zastarjele za digitalno doba.
U listopadu prošle godine europsko regulatorno tijelo za elektroničke komunikacije čak je objavilo preliminarnu procjenu o tom pitanju, zaključivši kako “nema dokaza da je takav mehanizam opravdan”, te da bi “takva značajna promjena mogla biti značajna šteta za internetski ekosustav”.
Briljantan dizajn interneta sastoji se u tome da kada se mreža poveže s njim, ta mreža je dostupna bilo kojem korisniku ili usluzi na svijetu. Tako je internet dosegao globalne razmjere – jedan ugovor je dovoljan da dosegne sve njegove dijelove, bez obzira na udaljenost ili zemljopis.
Stoga je ideja da bi pružatelji sadržaja morali sklapati poseban ugovor s mrežom na drugom kraju svijeta za isporuku prometa, u izravnom sukobu sa samom biti interneta. Zamislite da postavite web stranicu u Sjedinjenim Američkim Državama, Indiji ili Brazilu, ali da bi europski korisnici mogli pristupiti vašoj stranici, prvo morate sklopiti zasebni ugovor sa svakim od njihovih ISP-ova. To je zbunjujuće.
Kao korisnici, više se ne bismo povezivali na globalni internet, već na mrežu ugovornih odnosa koje je naš ISP sklopio, a ti ugovori možda ne bi uključivali određene usluge ili države ili čak cijele regije – to bi bio internet podijeljen prema korporativnim interesima.
Zagovornici novih pravila mogu, naravno, tvrditi da je takva zabrinutost pretjerana. Sigurno si Google, Facebook ili Netflix mogu priuštiti taj trošak? Možda je zaista tako. Ali vjerojatniji je ishod da bi se povećani troškovi za pružatelje sadržaja prenijeli na potrošače, povećanjem, na primjer, cijene pretplate na streaming.
Nadalje, ukupni učinak novog modela nagodbi bio bi sustavan. Kao što su mnoge organizacije upozorile, to bi potkopalo postojeće propise o neutralnosti mreže i prava europskih korisnika na slobodan pristup otvorenom internetu.
Zapravo, Europljani bi imali pristup samo uslugama s kojima je njihov telekom pružatelj postigao dogovor, što bi jednostavno još više učvrstilo poziciju divova Silicijske doline s dubokim džepom, budući da bi oni bili jedini koji bi si to mogli priuštiti. A novi pružatelji sadržaja u nastajanju umjesto toga usmjerili bi svoja ulaganja u druge regije svijeta.
Također je teško ne zamisliti širenje ovog režima. Ako se novi propisi temelje na načelu da online usluge moraju plaćati promet koji korisnici traže, zašto onda ne proširiti obveze na sve usluge kojima pristupamo na internetu? To je sklizak teren, bez povratka.
Internet ne pripada nikome, što znači da pripada svima – to znamo. Ali internet ne funkcionira u vakuumu, regulacija je važna.
Europska unija je dokazala globalno vodstvo u ključnim internetskim pitanjima, recimo s Općom uredbom o zaštiti podataka, koja je inspirirala slična pravila u drugim dijelovima svijeta. Ironično, Europa je također bila vodeći zagovornik neutralnosti mreže, utjelovljene u Propisima o otvorenom pristupu internetu, a upravo taj otvoreni pristup sada ugrožava vlastitim prijedlogom o telekomunikacijama.
Položaj EU na čelu tehnološke regulative dao joj je ogromnu moć nad načinom na koji globalna zajednica odgovara na izazove internetskog doba. No, potkopavanje temeljnih načela interneta ne može se prihvatiti kao kolateralna šteta, a Europa bi trebala odbaciti takve politike prije nego izazove bilo kakvu nepopravljivu štetu.
EU ovdje ima moć voditi svijet – samo treba izabrati pravi put.
BHRT/RTV7
