Uskrsna čestitka fra Marija Divkovića, gvardijana Franjevačkoga samostana Tuzla

Uskrs – blagdan opasnoga sjećanja

Uskrs je, kažu teolozi, blagdan opasnoga sjećanja. Sjećanja na događaje koji su iz temelja promijenili ne samo shvaćanje i razumijevanje čovjeka, nego shvaćanje, razumijevanje i prihvaćanje svijeta u kojem živimo. Gledamo li na to globalno ili lokalno, potpuno je svejedno. Kršćani, a s njima onda i svijet, kojega su oni integralni dio, u tom „opasnome“ sjećanju ponovno pred čovjeka i njegov svijet donose usud Isusa iz Nazareta, koji je, iako pravednik i „onaj koji je prošao Zemljom čineći dobro“, zbog svoje potpune vjernosti Bogu i ljubavi prema čovjeku, optužen, osuđen i ubijen od religioznih i političkih moćnika svoga doba.
Završio je, kako to svjedoče evanđelja, mjerodavni tekstovi kršćanstva, osramoćen i ostavljen na križu, simbolu gubitnika i izdajnika. Križ je stoga prvi i najvažniji simbol toga provocirajućega sjećanja. Slika Boga na križu koji se dokraja predaje čovjeku, postala je zaštitni znak kršćanstva od njegova početka. Na križu je raspeta pravednost, ljubav, solidarnost, sve one vrijednosti koje je Isus živio i o kojima je govorio. U Isusu patniku, koji iz blizine čovjeku i vjernosti Bogu umire na krajnje sramotni način, kršćanin, ali i svaki iskren čovjek, treba prepoznati svakoga onoga koji i danas pati, koji je progonjen od moćnika, koji nevin strada zbog vlastitoga uvjerenja, koji je odbačen, isključen ili ubijen iz političke ili religiozne mržnje. I jedne i druge mržnje prepun je današnji svijet. Naši prostori i naši porušeni međuljudski odnosi, naše predimenzionirane državne i političko-religijske isključivosti također uzrokuju isključivanje, odbacivanje, preziranje i osuđivanje drugoga i drukčijeg čovjeka. Svijetu opterećenom različitim mržnjama, nesporazumima i sukobima, svijetu bez smisla i orjentacije, kršćani u „opasnome“ sjećanju na Isusa nude novi horizont i prostor nade. Prva zajednica Isusovih učenika, rastjerana i uplašena događajima Velikoga Petka, nedugo poslije tragedije njihova Učitelja i Gospodina, počela je prvo tiho, a onda i glasno ponavljati i propovijedati jednu veliku rečenicu: „Naš Učitelj je živ!“ Iz straha, iz rezignacije, iz potpunoga besmisla svoje životne muke, iz pepela i zgarišta jedne smrti rodio se navještaj nade i radosti. Velika ljubav na križu nije mogla nestati u tami smrti. Isusove riječi o praštanju, o milosrđu, o ljubavi, pravednosti, jednakosti, o promjeni čovjeka iz temelja nisu zanijemile u tami Golgote. Ne! One su u iskustvu prvih svjedoka uskrsnuća postale još glasnije i čuju se do danas, do svakoga dijela Zemlje i svemira, i do ovih naših strana, do naše lijepe zemlje Bosne i Hercegovine, do našega grada Tuzle, do svakoga čovjeka koji ih je voljan čuti.

Taj glas nade koji odjekuje tisućljećima naše uzburkane povijesti ne daje mira nikome. Nije dao mira ni onim religioznim i političkim moćnicima Isusova doba, ne daje mira ni danas čovjeku koji se hoće sam napraviti „bogom“. Želi, jer ima financijsku, političku ili znanstvenu moć, potisnuti i opet ubiti Boga koji pati i umire s čovjekom.  Sjećanje, i to živo sjećanje na raspetoga Isusa u kršćanstvu, koje mi u danima Velikoga Tjedna i Uskrsa slavimo i obilježavamo, ne treba dati mira ni nama, suvremenim pilatima, kajfama i velikim svećenicima. Ne smije nas ostaviti u uvjerenju da su velike vrijednosti istine, pravde, jednakosti, solidarnosti, ljubavi prema čovjeku, umrle negdje tamo na nekome križu, a mi ćemo svoje postupke i odnose mjeriti po našim zemaljskim, ljudskim, pravnim, narodnim, nacionalnim, stranačkim i inim mjerilima. U tome i takvome nemiru koji raskida ljudsku umišljenost i njegov sebični humanizam, rađa se uskrsna vjera, rađa se nova životna perspektiva, rađa se nada za budućnost i jedna posvemašnja novost života i novost odnosa.

Tu novost i taj optimizam koji opominje kršćani nude svijetu kao okvir za novu civilizaciju solidarnosti, kao lijek protiv „globalizacije ravnodušnosti“ i kao svoj dar čovječanstvu kojemu neogodivo treba nada koja nosi i usmjerava razdijeljeno čovječanstvo.

Sve te velike nade i Isusovu „provocirajuću sudbinu“ nudimo i mi, kršćani ovoga našega grada, svim ljudima dobre volje i ovoga Uskrsa. Sjećamo se i slavimo raspetoga Boga, koji na križu grli svakoga patnika i nevoljnika, a u proslavi i uskrsnuću otvara nam nadu za bolji i pravedniji život.

Svim kršćanima želim sretan Uskrs, a sve ljude dobre volje pozivam da s nama, kao s braćom i sestrama, podijele radost ove velike poruke.

(rtv7)