Cvjetnica proslavljena u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Tuzli

U nedjelju 24. ožujka, u samostanskoj i župnoj crkvi svetih Petra i Pavla u Tuzli, euharistijskim slavljem proslavljena je nedjelja muke Gospodnje – Cvjetnica.

Cvjetnica je posljednja nedjelja u korizmi, a simbolizira Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem kada vjernici pohode crkve noseći u rukama grančice masline, palme ili u našim krajevima – jele ili nekog drugog drveća. Cvjetna nedjelja, kako je u narodu prozvana, neodvojiva je od procesije u kojoj vjernici, poput djece i oduševljenog naroda u Jeruzalemu koji su klicali Isusu i radosno mu izražavali dobrodošlicu s grančicama u rukama i rasprostiranjem haljina putem kojim je išao na magarcu, sudjeluju u početku Pashe koja će se završiti na Uskrs. Svećenik na Cvjetnicu na početku mise blagoslivlja grančice prolazeći kroz crkvu.

Svetu misu je u samostanskoj i župnoj crkvi predvodio gvardijan fra Željko Nikolić koji je u propovijedi promišljao o nedjelji muke Gospodnje u svjetlu prividnog uspjeha onih koji su Isusa osudili i njegova neuspjeha.

„Kao što je Isusov neuspjeh prividan poraz, tako je i njihov uspjeh prividna pobjeda. Njihov uspjeh je njihov poraz, a Isusov neuspjeh je njegova pobjeda. To nam svjedoči i govori čovjekova nutrina. Progovorila je savjest dvojice svjedoka – Jude i Pilata. Juda se pokajao za svoje postupke prema svome Učitelju, savjest mu nije dala mira jer je izdao nevina čovjeka. Pilat je osjetio da je riječ o osudi svjetine iz čiste mržnje pa je tražio načina da oslobodi Isusa (…). Božji glas u svakom čovjeku kad-tad će progovoriti i svakome će reći je li dobro uradio u vlastitom životu i vremenu. I najbolje je slušati taj Božji glas u nama jer će nam jednog dana Bog suditi i po tom glasu. Radije budimo u ovom trenutku u ljudskim očima jadni, poniženi, pa možda i poraženi, kako bismo s Kristom jednom mogli ustati kao pobjednici“, riječi su gvardijana fra Željka Nikolića.

Sama je misa na Cvjetnicu posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijeli izvještaj o muci iz Evanđelja. Običaj je da vjernici blagoslovljene grančice ponesu u svoje domove i zadjenu za križ na zidu, a dio odnesu u staju i polja. Blagoslovljene se grančice ostavljaju u kući i nakon što se osuše, kao znak i podsjetnik na vjernost Isusu do druge Cvjetnice.

Nekada su, a i danas, vjernici grančice blagoslovljene na Cvjetnicu, stavljali u svoje usjeve vjerujući da će tako blagosloviti njihova polja i rad njihovih ruku. Na početku 20. stoljeća neki misali imaju molitvu u kojoj se kaže da blagoslovljene grančice “gdje god budu unesene, blagoslov prime prebivaoci onoga mjesta: i otjeravši sve protivštine Tvoja desnica da zaštiti one, koje je otkupio Isukrst, Sin Tvoj Gospod naš.”
U novim formulama molitava blagoslova nad grančicama naglašava kristocentričnost običaja gdje se ističe vjernička uloga nasljedovanja Isusa i dok “danas držimo grančice u čast Kristu pobjedniku, daj da po Njemu budemo plodni dobrim djelima.”

U nekim krajevima u BiH i Hrvatskoj postoji običaj umivanja na Cvjetnicu (negdje i na Veliku subotu) laticama cvijeća i biljem. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor.

(hrvatskiglasnik.ba)

•