Vučković: Dejton nam je donio mir, ali se dalje od toga nije maklo

Ovih dana Bosna i Hercegovina i međunarodna zajednica proslavljaju jubilarnih dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, akta koji je zaustavio rat i trebao donijeti svima nama toliko hvaljenu demokratiju i prosperitet. Dvadeset godina je svakako relevantan period, da bi se izvršila analiza stanja, napredovanja ili nazadovanja, bosanskohercegovačkog društva.

Dejton nam je donio mir, to je notorna činjenica, ali jesmo li njime dobili išta osim mira?

Najbolji parametar za razmatranje napretka je primjer: „BiH dvadeset godina od Dejtona i SFR Jugoslavija dvadeset godina od kraja Drugog svjetskog rata“.

Najkrvaviji i najbrutalniji sukob u istoriji je svakako Drugi svjetski rat, koji nije zaobišao ni područje Zapadnog Balkana. Milioni žrtava, velika razaranja, prekrajanje granica, stvaranje blokovskih podjela i vrijeme prepuno turbulencija, nije bilo prepreka da se SFR Jugoslavija mudro i hrabro bori.

Bez mnogo odugovlačenja, počeo je proces industrijalizacije i u vrlo kratkom vremenskom periodu, stvoreno je društvo iz udžbenika. Društvo radnika, seljaka, poštene inteligencije, radne omladine, ponosnih veterana i penzionera. Mediji su bili prepuni natpisa o radnim pobjedama udarnika, otvaranjima novih pogona u velikim kombinatima, izgrađenim mostovima i putevima, ulaganjima u poljoprivredu, ali i o posjetama visokih stranih delagacija.

Pogledamo li sve navedeno očigledno je da se radilo o jednom perspektivnom i u svijetu jako poštovanom društvu. Jednostavno rečeno, znalo se ko šta radi, ko o čemu priča i ko se čime bavi. Dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata SFR Jugoslavija je bila jedna od najrazvijenijih ekonomija Evrope i najjača ekonomija socijalističkog svijeta. Što bi narod rekao: „Sve se može, kad se hoće“.

Gdje se mi nalazimo?

Mnogi ljudi kažu: “Da nismo u stanju okrečiti ono što je Tito napravio“. Dvadeset godina nakon Dejtona, Bosna i Hercegovina izgleda niti hoće, niti može. Političari, velikom većinom sa socijalističkim stažom, leže u hladovini i gledaju kako se narod zlopati.

Neosporna je činjenica da su ratna dešavanja uništila određeni dio infrastrukture i industrijskih postrojenja, ali ipak nam je ostalo dovoljno da bi smo mogli krenuti stazama stare slave. Nakon rata dolaze milijarde dolara u vidu donacija, ali veliki dio tih sredstava završava u sumnjivim tokovima. Malverzacije donacijama nisu jedini problem. Ono što je ostalo od prijeratnih socijalističkih giganata, preduzeća koja su u inostranstvu zarađivala milijarde, sumnjivim privatizacijama je devastirano. Hiljade radnika je ostalo bez zaposlenja, a njihova djeca bez nade da će jednog dana dobiti bilo kakvo pristojno zaposlenje. Pa nam ne treba biti čudna činjenica da imamo stotine milionera u BiH.

Većina političkih opcija nema nikakav politički program osim onog nacionalističkog. Nažalost, uvažena gospodo političari, nacionalizmom se bave samo oni koji nisu u stanju dati objašnjenje penzionerima zašto penzije kasne, mladim ljudima zašto nemaju zaposlenje, radnicima zašto ne dobijaju plata nekoliko mjeseci ili godina. I tako u krug, izbori dolaze, a otrcana i reciklirana nacionalistička retorika ostaje najefikasniji ključ za pobjedu na izborima. O medijima neću puno govoriti, jer se većina njih prodaje za „šaku makarona“, pa onda političarima nije problem da ih kontrolišu.

Dejtonski mirovni sporazum nije prepreka Bosni i Hercegovini na njenom putu razvoja i prosperiteta. Njena najveća prepreka su političari, jer oni tumače samo ono što se njima sviđa i što im ide u korist. Tamo gdje piše da se čuvaju njihove fotelje to se prezentuje i hvali, a niko ne kaže da su svim građanima zagarantovana ljudska prava i da smo svi jednaki pred zakonom, bez obzira koliko smo ukrali. Nacionalističke retorike se moramo osloboditi, a to će se desiti onda kada na vlast dođu ljudi koji su starsone dobi od 25-45. godina.

Patriotizam treba postojati, jer će on donijeti pozitivnu konkurenciju čiji će rezultat biti opšti preporod. Borba protiv organizovanog kriminaliteta i korupcije mora biti sveobuhvatna i sistemska, a takav vid borbe ćemo dobiti samo onda kada se promijeni politička klima. Taj zaokret će prepoznati i strani investitori koji će biti spremni ulagati kapital u bosanskohercegovačku privredu.

Puno rada, savjesnosti i odgovornosti će nam biti potrebno da stvorimo društvo u kojem će buduće generacije živjeti bolje nego mi sada. Društvo koje će nas učiniti velikim u očima budućih pokoljenja, a to možemo učiniti samo mi mladi ljudi. Neminovnost je prepuštanje brige za sudbinu društva mladim ljudima, jer su nas ovi „iskusni“ doveli u društvo dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta.

(Patria)