Gotovo četiri decenije, širom Jugoslavije, odjekivala je pjesma “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Slušala se u fabričkim halama, školama, kasarnama,rudnicima, na oranicama.
Malo je, međutim, poznato da je ova pjesma nastala u potkozarskom selu Bjelajcima. Ispjevala ju je Persa Ristić.
Ona je domaćica i učesnik narodnooslobodilačke borbe iz ovog sela.
Sjeća se, veli, dobro svih ofanziva. Posebno one kozaračke, kada je od Njemaca i ustaša otjerana u Slovoniju.
Početkom oktobra 1942. godine vratila se iz Slovenije.
Ponovo je stigla u rodne Bjelajce. Zatekla je pustoš na sve strane, popaljene kuće, izginulo stanovništvo ili otjerano u logore.
Persa se sjeća:
– Nas nekoliko žena koje smo preživjele, obilazile smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i pokošeno seno. Skupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo kosti izginulih mještana i boraca u vrijeme ljetnje ofanzive 1942. godine na Kozari. U tom teškom vremenu prvi put smo zapjevale pjesmu:
Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”.
Tako je ova pjesma krenula od mjesta do mjesta, od bitke do bitke.
Iako je već odavno zakoračila u sedmu deceniju života, ona i danas s drugaricama s kojim je dijelila i dobro i zlo, rado zapjeva.