Fićo slavi 60. rođendan

Od sredine pedesetih i početka šezdesetih godina proslog vijeka italijanska ekonomija našla se u nevjerojatnoj fazi ekspanzije.

Industrijski rast je utrostručen, a kao posljedica je i činjenica da je 37,4 odsto radno sposobnog stanovništva zaposleno upravo u industriji. Svi ovi rezultati svrstali su Italiju kao zemlju s najvećim privrednim uzletom u evropskoj ekonomiji, a najveći uzlet prate aktiviteti u proizvodnji motornih vozila i ostale tehnike. Upravo je masovna motorizacija pokrenula dramatične aspekte transformacije države.

U periodu od samo pet godina između 1959. i 1963. proizvodnja motornih vozila raste s nevjerovatnim faktorom pet, sa 148.000 na 760.000 jedinica.

FIAT je u tom periou lansirao svoj novi model 600, najkarakterističniji proizvod automobilske industrije. Ideja o narodnom automobilu u Italiji je poznata još od 1936. kada je Dante Đakoza svojim FIAT-om 500 postavio parametre masovne motorizacije.

Popularni “topolino” održao se sve do pedesetih godina, kada je postalo jasno da je vrijeme za modernije koncepcije. Đakoza je još početkom Drugog svjetskog rata postao direktor FIAT-ovog konstruktorskog odjela, a već je tada imao i prve ideje o izradi automobila koji bi bio pozicioniran između modela 500 i 1.100.

Upozadini cijele ideje FIAT je imao jos jedan cilj. Radilo se o proizvodnji automobila bez klasične šasije, dakle sa samonosećom karoserijom.

Analiza koju su tražili od “Opela”, koji je 1935. započeo s projektom, pokazala je opravdanost očekivanja i ulaganja u taj projekt. Đakoza je tada i službeno dobio zeleno svjetlo za razvoj projekta označenog brojkom 700, iza kojeg se krio model sa četiri sjedišta, dok je manji s dva dobio oznaku 400.

Musolini je prvi prototip 700 dobio na poklon, a ujedno je na taj način ispitano i mišljenje velikog vođe koji je poput Hitlera bio opčinjen idejom masovne motorizacije naroda. Rat je prekinuo dalje radove, što nije ujedno bio i kraj sna.

Đakoza nije odustao od predratnih ideja, već je sazrio u mišljenju da su dva sjedišta ipak premalo za poratnu generaciju koju će ubrzo zadesiti pravi baby boom. Đakoza se odlučio definitivno za četiri sjedišta, potpuno zatvorenu karoseriju i pozadi ugrađeni dvocilindrični boxer motor. Novi projekat označen je kao tipo 100 i u prototipnoj fazi izrađene su tri različite alternative.

Prva je bila s konvencionalnom šasijom, motorom sprijeda i pogonom pozadi. Kod druge motor je bio ugrađen sprijeda poprijeko s pogonom na prednje točkove, dok je u trećoj varijanti motor bio ugrađen pozadi poprijeko s pogonom na zadnje točkove. U sva tri koncepta motor je ipak bio četverocilindrični redni obima 500 ccm. Đakoza je lično navijao za drugu varijantu, ali njegova nije bila posljednja.

Nakon smrti velikog Đovanija Agnelija FIAT preuzima Vitorio Valeta, koji u projektu 100 vidi zapravo budućnost cjelokupnog FIATa. Đakoza je dobio jasan signal da o njegovom uspjehu zapravo zavisi neposredna egzistencija barem 100.000 ljudi! Nove kalkulacije sada su sljedeće: 200 kg težine motora, mjenjača i podvozja, a 250 kg ostaje za nadogradnju i sve ostale detalje interijera. Očekivana brzina iznosila je oko 85 km/h i karoserija je morala omogućiti pristojan komfor za četiri osobe.

Te parametre nije bio problem ispuniti. Ali, s motorom i konstrukcijom mjenjača FIAT je kombinovao sve do 1953. Razradili su cijeli niz bezuspješnih kombinacija, a zaigrani inženjeri vjerovatno bi i dalje lutali da im direktor Gaudenzio Bono nije odredio konkretan rok od četiri mjeseca u kojem moraju riješiti taj posljednji nedovršeni zadatak. Tako je zapravo po direktivi nastao četverocilindrični vodom hlađen agregat obima 633 ccm i snage 19 KS, koji je kombinovan naposljetku s klasičnim ručnim mjenjačem sa četiri brzine.

Topli vazduh s hladnjaka motora odvodio se kroz poseban tunel sve do vjetrobranskog stakla, tako da su konstruktori ujedno riješili na jednostavan način i grijanje automobila te je 1955. FIAT 600 konačno bio rođen.

Automobil mali veličinom, ali velikog potencijala, javnost je vidjela prvo u martu u Ženevi, a u aprilu na salonu u Torinu. Italiju je u pravom smislu riječi napao oktanski virus FIAT 600. Italijanska vlada je u međuvremenu za potrebe motorizacije otvorila i prvih 100 kilometara nove Autostrada del Sole izmedu Milana i Parme. 1959. tvornica “Mirafiori” jedna je od najvećih u Italiji sa 65.000 zaposlenih, koji godišnje proizvode oko pola miliona automobila. FIAT 600 i dalje je bio san mnogih Italijana, ali i ostatka Evrope.

Nakon tradicionalnog ferragosta, FIAT je 1960. predstavio novi model FIAT 600D. Razlika je prije svega bila u motoru koji je narastao na 767 ccm i 29 KS što dovodi do respektabilne najveće brzine od 110 km/h, uz tek minimalno povećanje potrošnje goriva. Prvi put ugrađeno je elektromagnetsko paljenje korištenjem ključa, povećani su prorezi na poklopcu motora pozadi, a adekvatno većoj brzini dodan je i novi brzinomjer s podjelom do 120 km/h. Cijena je sada 640.000 lira, a prosječni radnik zarađivao je oko 47.000 lira, piše Jutarnji.hr.

To je vrijeme prave potrošačke groznice u Italiji. Broj automobila u samo godinu dana raste za 54 odsto. Zbog potražnje kapacitet tvornice “Mirafiori” povećan je pet godina prije plana, a FIAT-ova cjelokupna godišnja produkcija 1962. iznosi rekordnih 930.000 primjeraka. Uz FIAT živi i 10.000 malih firmi koje u svojstvu kooperanata isporučuju dijelove za FIAT 600. Svoje posljednje značajnije izmjene “mališan” je doživio 1964/1965. kada se prvotno ugraduju “normalna” vrata s otvaranjem prema naprijed umjesto starih “za samoubice”.

Povećana su prednja svjetla, dodana guma na dijelove branika, povećana zadnja svjetla itd. U toj formi FIAT 600 ostao je u programu FIAT-a do 18. maja 1969. kada je s proizvodne trake sišao posljednji primjerak. Već paralelno s posljednjim modifikacijama predstavljen je nasljednik FIAT 850, koji je ponovo bio pravi automobil u pravo vrijeme. Ali, ovaj mali automobil i danas je u srcima mnogih širom svijeta. Neki su u njemu začeti, neki su rasli, a neki i odrasli u legendi koja je svojevremeno postala imaginacija italijanskog preporoda.