Zeničanka Elma Kablar (42) više od 12 godina živi u Tokiju u Japanu. Put ju je odveo tamo jer u Bosni i Hercegovini nije vidjela nikakvu perspektivu za život.
Diplomirana je profesorica engleskog jezika. U Bosni i Hercegovini je radila kao profesorica u Srednjoj muzičkoj školi u Zenici, kao i u još par osnovnih škola, dopunjavala je normu. Kako se smanjivala norma, tako se javljala i potreba da nešto mijenja u životu, kako bi bila samostalna.
Tada je Ambasada Japana objavila konkurs za obavljanje istraživanja engleskog jezika u njihovoj zemlji. Tako je i otišla van države.
“Prije 12 godina sam otišla u daleki Japan. Te godine sam punila 30 godina i bilo je pitanje šta dalje sa životom, ostati u Bosni i Hercegovini ili probati nešto novo. Ambasada Japana u Sarajevu je objavila konkurs za profesore, bilo kojeg predmeta, da mogu aplicirati za istraživanje u Japanu, na bilo koju temu. Prijavila sam se, nisam vjerovala da će mene izabrati. Od toliko kandidata, ja sam dobila priliku da idem u daleki Tokio. Spremila sam jednu torbu i uputila se na Daleki istok”, ispričala je Kablar.
I tada počinje sasvim drugačiji život za ovu Zeničanku. Nikoga nije imala u Japanu, nije poznavala jezik niti kulturu. Tada je počela prava životna avantura.
“Sve sam morala sama. Na početku je sve bilo teško. Od momenta kada s aerodroma dođete na prvu veliku željezničku stanicu, vidite masu ljudi, a svi znaju gdje idu, samo vi ne znate ni gdje ste došli ni gdje trebate da idete. Vozovi idu svakih pet minuta, sve izgleda kao neka naučna fantastika. Taj prvi dan je bio šok. Doći od aerodroma do fakulteta gdje sam bila smještena, bio je izazov”, prisjetila se Kablar.
Ali sada, nakon 12 godina, mogu reći da sam se lijepo snašla. Bio je to dug proces upoznavanja i prilagođavanja. Međutim, morate biti otvoreni da u potpunosti promijenite svoj život, ukoliko želite da živote u tako nekoj zemlji.
“Sada pričam i japanski, jako dobro se snalazim tamo. Sada ja pokazujem ljudima gdje i kako trebaju”, kazala je Kablar.
O Japancima i toj zemlji ima samo riječi hvale.
“Ljudi su jako obazrivi jedni prema drugima, za razliku od ostatka svijeta. Uvijek razmišljaju o drugim ljudima, kako da pomognu zajednici i ljudima oko sebe. Oni paze jedni na druge. Sjećam se da kada sam nakon godinu dana počela da radim u njihovoj školi, imala sam jako dobar parfem koji sam ponijela iz BiH. Međutim, kad god bi ušla u školu, direktorica bi rekla da svi znaju kada ja dođem u školu, kao imam dobar parfem. Bilo mi je drago to čuti. Međutim, to se ponavljalo, nastavili su da to govore, a još uvijek nisam razumjela šta hoće da mi kažu. I tada je jedna moja prijateljica rekla da oni u Japanu, koji rade u školama ili javnim mjestima, ne koriste jake parfeme jer možda neka druga osoba ne voli taj miris, možda ima alergiju ili mu smeta. Bila sam u šoku i nakon toga više ne koristim parfem”, ispričala je Kablar kroz osmijeh.
To je bio samo jedan od primjera koliko Japanci paze jedni na druge.
“U vozu se ne priča na telefon, kako ne bismo smetali jedni drugima. Velika je gužva u vozovima, međutim, ne osjeti se nikakav miris, hrana se ne jede u vozu i nema zvukova”, kazala je Kablar.
Mnogo je stvari na koje se morala naviknuti, nakon života u Bosni i Hercegovini. Tu je i kulinarska razlika.
“Nemaju veliku rernu. Kada sam došla, nisam znala kako ću spremati bosanska jela. Na početku sam nekako kuhala našu hranu, pokušavala prilagoditi naše recepte. To je bilo prve godine. Mnogo sam pravila bosanski lonac, kada je bilo neko okupljanje pa su tražili nešto iz Bosne. Međutim, tamo nema teletine, pa sam i to morala prilagoditi”, ispričala je Kablar.
U početku je iz Bosne i Hercegovine u Japan nosila neke začine i sastojke koje tamo nije mogla pronaći. Međutim, nakon nekog vremena, navikla se na njihovu kuhinju i više to ne radi.
“Kada dođete tamo da živite, morate se prilagoditi. Tamo je sve puno manje, ali da je sve jako dobro iskorišteno. Stanovi su mali, nema velikih okupljanja u stanovima, da dolaze gosti, uglavnom se okupljamo vani, u restoranima. Ukoliko i dođu gosti, svi kuhaju zajedno na stolu, nema da neko nekoga služi. Vole se družiti. Japanci su kao tim i od njih možemo jako puno naučiti – kako biti efikasan, kako balansirati život, posao i porodicu. Volim taj sistem tamo, red i čistoću”, pojasnila je Kablar.
I trenutno radi kao profesorica engleskog jezika, međutim u ovih 12 godina promijenilo se mnogo stvari.
“Bio je i COVID i promijenio se i život u Japanu. Kada sam otišla tamo radila sam kao profesorica engleskog u privatnim školama, nakon toga sam se preselila u drugu prefekturu do Tokija, tamo sam živjela tri godine, a nakon toga sam se vratila u Tokio. Tada sam se počela baviti trčanjem. Istrčala sam prvi polumaraton, a nakon toga sam počela da trčim ultre na planinama. Život se počeo mijenjati, a u međuvremenu sam osnovala i svoj klub trčanja. I danas to radim, kao hobi”, izjavila je Kablar za Anadolu.
Pred početak pandemije COVID-19, s prijateljima je osnovala i agenciju čiji je cilj promocija zdravog života i outdoora. Plan je bio organizacija vikend putovanja za ljude koji nemaju puno vremena, da putuju van Tokija i da provode vrijeme u prirodi. Međutim, nakon par tura, počela je pandemija koronavirusa. Sve je stalo.
“Japan nije imao nikakve kazne, mogli ste da nastavite da radite šta god želite, međutim, imali smo upozorenja vlasti da nosimo maske, da se ne okupljamo u zatvorenim prostorima i da ne budemo blizu jedni drugima. Japancima to nije teško padalo jer inače nose maske, pogotovo u proljeće kada su alergije. Kod njih se nose maske i kada je neko bolestan, kako bi zaštitio druge ljude”, kazala je Kablar.
Nismo nastavili sa organizacijom tih putovanja jer smo se bojali da se neko ne zarazi i da ne izgubimo reputaciju. Tamo ju je teško vratiti.
“Cijeli sistem u Japanu je koncipiran na zdravlju, poštivanju jedni drugih, i svi to poštuju. U toku COVID-a pokušala sam i da se vratim u Bosnu i Hercegovinu. Međutim, ovdje je jako teško raditi s ljudima jer se pravila ne poštuju. Sada sam na relaciji BiH – Japan. Ponovo smo aktivirali agenciju koja se zove ‘Modern Escape World’. Radimo penjanje na Fuji, japanske Alpe. Toliko toga ima u Japanu da se vidi. I dalje radim i u japanskom vrtiću, jedina sam strankinja tu. Vodim se kao neko ko zna engleski i japanski, radimo na oba jezika”, pojasnila je Kablar.
Poručila je da Japan osjeća svojim drugim domom.
“Ne mogu da zamislim život bez Japana. Naravno, BiH je moj dom, ali pola mog srca je ovdje, a pola u Japanu”, naglasila je Kablar.
U Bosnu i Hercegovinu se ne planira u potpunosti vratiti. Plan je da živi na relaciji između ove dvije zemlje.
