Pedeset osmogodišnji Samir Mane je prvi milijarder iz Albanije na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu.
amir Mane je početkom 1990-ih pobjegao od komunističkog režima u Albaniji i preselio se u Austriju, gdje se obogatio. Sada ponovo živi u Albaniji, a njegovo carstvo nekretnina i maloprodaje proteže se širom Zapadnog Balkana i šire.
Sunčanog dana u Tirani, Samir Mane blista dok šeta svojim trgovačkim centrom Tirana East Gate, površine 110.000 kvadratnih metara, u kojem se nalaze međunarodni brendovi, od Adidasa i Swarovskog do Burger Kinga i KFC-a. To je najveći trgovački centar u Albaniji.
„Ovo je naša glavna imovina. Sav prostor je iznajmljen“, hvali se, nabrajajući zakupce, među kojima su i prodavnice odjeće H&M i Zara, kao i prvi suši restoran u Albaniji i nekoliko vlastitih preduzeća, uključujući prodavnicu odjeće, prodavnicu igračaka i maloprodajni lanac koji prodaje potrošačku elektroniku.
Pobjegao iz zemlje u 23. godini
Mane, noseći crnu Lacoste polo majicu ispod tamnoplave jakne, lako je mogao biti jedan od mnogih kupaca koji su šetali centrom u ponedjeljak ujutro. Ali ovaj 57-godišnji tajkun je prvi i jedini milijarder Albanije, najbogatiji čovjek u ovoj zemlji od samo 2,8 miliona stanovnika. Investicijama u maloprodaju, nekretnine i bankarstvo, stekao je bogatstvo od 1,2 milijarde eura, prema procjenama Forbesa, što ga je uvrstilo i na Forbesovu listu milijardera za 2025. godinu. Ovo sigurno nije očekivao kada je 1991. godine kao 23-godišnjak pobjegao od albanskog komunističkog režima. “Nikada ne bih pomislio da je ovo moguće. Moj san je bio da imam vlastitu kuću i auto”, kaže on.
Trgovine donose najviše
Sada njegov poslovni konglomerat BALFIN Group posluje u deset zemalja. U 2024. godini ostvarila je prihod od 818 miliona eura i neto dobit od 112 miliona eura, što predstavlja rast od 14% odnosno 31% u odnosu na 2023. godinu. Otprilike 62% prihoda generira maloprodaja, zatim sektor nekretnina sa 20% i bankarstvo sa devet%, dok ostatak dolazi od logistike i upravljanja imovinom. Mane posjeduje cijelu grupu, ali je uključio partnere u svoje tržne centre, maloprodajne lance i projekte nekretnina.
Njegov utjecaj se može vidjeti svugdje u glavnom gradu Albanije, gdje živi od povratka u domovinu 2005. godine. Posjeduje Tiranu Bank, petu najveću albansku banku, njegov lanac prodavnica elektronike Neptun je najveći u zemlji, a posjedovao je i najveći lanac supermarketa u Albaniji sve dok ga u martu nije prodao za dobrih 42 miliona eura. Dok se vozi gradom u crnom Mercedes-Maybach SUV-u, on usmjerava vozača prema naselju Rolling Hills, luksuznom stambenom kompleksu u kojem se nalazi i njegova vila od 3.000 kvadratnih metara.
Šta se dešava sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom…
Manovo bogatstvo proteže se i izvan granica Albanije. Posjeduje tržne centre u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, uključujući i najveći tržni centar u toj zemlji, Skopje East Gate. Pored zapadnog Balkana, počeo je investirati i u poslovne i stambene objekte u Austriji i Kanadi, a može se naći i u New Yorku i New Jerseyju.
Kada objašnjava svoj poslovni pristup, spominje lekcije koje je naučio čitajući knjige američkih poslovnih gurua, poput bivšeg dugogodišnjeg izvršnog direktora General Electrica Jacka Welcha . „Welch je spomenuo diverzifikaciju. Albanija je mala, pa smo se pitali zašto se ne bismo proširili u druge zemlje i u druge industrije.“
U austrijskom izbjegličkom centru
Mane je rođen 1967. godine u gradu Korči na jugu Albanije za vrijeme vladavine Envera Hodže. Tokom studija, kupovao je meso, pravio ćufte i prodavao ih studentima za dodatni prihod. Nakon šest mjeseci, vlasti su mu zaustavile dodatne prihode, te je tako 1991. godine, dok je još bio student, odlučio pobjeći iz zemlje, želeći bolji život. Dobio je austrijsku vizu od turističke agencije i krenuo na 36-satno neprekidno putovanje autobusom do Beča, gdje se registrovao kao izbjeglica. Kasnije je saznao da je viza koju mu je agencija izdala lažna, ali ga niko nije zaustavio.
Proveo je više od šest mjeseci u izbjegličkom centru, učeći samostalno njemački jezik dok nije stekao dovoljno znanja za upis na Tehnički univerzitet u Beču, gdje je nastavio studije geologije. Albanski komunistički režim je pao 1992. godine. „Albanija se malo otvarala i ljudi su dolazili u Beč da kupuju elektroniku. Vidio sam priliku“, kaže on.
Njegov prvi posao bio je samostalno utovarivanje kamiona.
Napustio je univerzitet 1993. godine i počeo prevoditi dokumente za nekoliko izvoznika, prije nego što je započeo samostalni posao. Iste godine osnovao je kompaniju Alba-Trade, koja je kupovala videorekordere, radio aparate, televizore i kućanske aparate u Austriji i slala ih u Albaniju. Sam je utovario kamione, a zatim sam obavljao dvodnevna putovanja između Beča i Tirane. Spavao je u kamionu kako bi uštedio novac i pazio na robu. Našao je dobro mjesto u Tirani, parkirao kamion, a kupci su se samo nastavili pojavljivati. „Sve što sam imao u kamionu prodao sam za tri sata“, kaže on. „Ali u Austriji sam vidio da je moguće i u trgovinama prodavati robu na pravilan način.“
Da bi razumio poslovanje, Mane nije čitao samo knjige Jacka Welcha, već je čitao i knjige osnivača Walmarta, Sama Waltona . „Jedan od njih me je naučio kako se baviti maloprodajom, a drugi kako voditi posao“, kaže on.
Prva prodavnica i prvi tržni centar
Godine 1996. otvorio je prvu Neptun prodavnicu u Tirani, prodajući televizore i kućanske aparate. Dvije godine kasnije, proširio se na Sjevernu Makedoniju, a zatim na Kosovo, Srbiju i Crnu Goru. Postala je jedan od prvih “autsajdera” na ovim tržištima kada su se nove zemlje počele pojavljivati u regiji nakon raspada Jugoslavije početkom 1990-ih.
Čovjekov uspjeh poklopio se s ekonomskim rastom u tim zemljama, koje su se okretale ka kapitalizmu.
Na prelazu u novi milenijum, Mane je uspostavio carstvo za prodaju potrošačke elektronike na Zapadnom Balkanu sa 19 prodavnica i 45 miliona eura prihoda, pri čemu je većina robe porijeklom iz Azije. Ali kada je vidio uspjeh zapadnih brendova i trgovačkih centara u postkomunističkim zemljama Istočne Evrope, pomislio je da bi nešto slično mogao uraditi u Albaniji. Godine 2005. preselio je porodicu iz Beča u Tiranu i otvorio prvi tržni centar u zemlji na periferiji glavnog grada.
Bila mu je potrebna trgovina prehrambenih proizvoda kao osnova trgovačkog centra. Putovao je po Evropi, sastajući se s menadžerima lanaca supermarketa kako bi ih uvjerio da otvore trgovine u Albaniji. „Rekli su da su vidjeli podatke o BDP-u i da niko neće ići u Albaniju“, prisjeća se on. Bruto domaći proizvod Albanije u to vrijeme dostigao je 7,2 milijarde eura, danas iznosi 21,5 milijardi. „Zato sam odlučio da i sam otvorim lanac supermarketa. Zaposlio sam Francuza iz Carrefoura i otvorio prvu modernu trgovinu prehrambenih proizvoda u Albaniji.“
Čak ni moj otac nije vjerovao da bi to moglo uspjeti.
Bio je to ambiciozan potez. U to vrijeme, u Albaniji je bilo više od 30 posto sive ekonomije. Mane je morao uvjeriti mase kupaca da prihvate zapadni model kapitalizma i počnu kupovati hranu u trgovinama umjesto na lokalnim pijacama.
„Niko, čak ni moj otac, nije vjerovao da je to moguće“, kaže Mane. „Pitali su se zašto bi neko vozio dva sata da kupi paradajz.“ Mane je u početku imao poteškoća s pronalaženjem investitora, pa čak su i fondovi koji su ga do tada podržavali bili skeptični prema njegovim planovima u to vrijeme. „Nismo bili sigurni“, kaže Aleksandër Sarapuli , jedan od direktora AADF-a.
Skeptični investitori
Mane je na kraju uvjerio Evropsku banku za obnovu i razvoj da investira 14 miliona eura u njegovu trgovinu prehrambenih proizvoda u obliku dužničkog i vlasničkog finansiranja.
U oktobru 2005. godine otvorio je tržni centar Qendra Tregtare Univers u Tirani, u kojem se nalazila prodavnica elektronike Neptun i prva poslovnica njegovog lanca prodavnica prehrambenih proizvoda Euromax. Na dan otvaranja prodavnice, okolne ulice su bile zakrčene gužvom, a Mane je počeo usmjeravati i regulirati promet na malom parkiralištu. „Svi skeptici su mogli vidjeti hiljade ljudi kako čekaju na cestama“, dodaje Kanađanin Steven Grunerud , šef finansijskih usluga u BALFIN-u, koji je Mane preuzeo od austrijske banke Raiffeisen 2007. godine kako bi profesionalizirao njeno poslovanje.
Kada je Mane kasnije odlučio otvoriti još veći trgovački centar, Tirana East Gate Mall, već je potvrdio svoj koncept i pridobio još više investitora. „Nije se pretvarao da zna kako tržni centar funkcioniše, ali je angažovao stručnjake, pratio model i slušao ljude koji su znali kako se to radi“, kaže Mata iz AADF-a, koji procjenjuje da je fond utrostručio svoju investiciju kada je u martu prodao svoj udio u tržnom centru nazad Manuu.
Nisu svi poslovi bili uspješni.
Mane je iskoristio svoj uspjeh da odigra još istaknutiju ulogu u albanskoj ekonomiji. Neke od njegovih investicija su se isplatile. U periodu 2019/2020. kupio je Tiranu Banku od grčke banke Piraeus, koja je u to vrijeme bila u problemima, za 57 miliona eura. Danas se vrijednost banke, sa imovinom od 1,5 milijardi eura, procjenjuje na približno 140 miliona eura. Ali nije uvijek uspijevao. Godine 2022. preuzeo je poslovnu televizijsku mrežu Scan TV sa sjedištem u Tirani, a godinu dana kasnije je prodao uz gubitak od oko dva miliona eura.
On negira optužbe za korupciju.
Bogatstvo je također donijelo strožu vladinu kontrolu. U oktobru prošle godine, Albansko specijalno tužilaštvo za sprečavanje korupcije uhapsilo je bivšeg albanskog predsjednika Ilira Metu zbog sumnje na korupciju. Navodi se da se Mane – koji nije ni za šta optužen – našao u dokumentima jer je navodno ponudio Meti i njegovoj tadašnjoj supruzi Moniki Kryemadha, zastupnici u parlamentu, vilu u kompleksu Rolling Hills vrijednu 800.000 eura. Ilir Meta se žalio na hapšenje, dok je Monika Kryemadhi negirala optužbe.
„Ako ste istaknuti biznismen u Albaniji, blisko ste povezani s politikom. Nije iznenađujuće da su Mane i Meta bili povezani“, kaže Afrim Krasniqi , profesor političkih nauka na Univerzitetu u Tirani.
Mane kategorički negira sve optužbe, opisujući ih kao neosnovane, a albanske agencije za provođenje zakona su, kako se navodi, dokazale da su lažne. Kaže da nikada nije imao bliski lični odnos sa Metom. „Nikada u životu nisam bio istražen, optužen ili osuđen, ni zbog ovoga ni zbog bilo koje druge stvari“, dodaje on.
Mane se ponosi time što nikada nije ušao u političku arenu, a osim toga, nije imao koristi od privatizacije državnih kompanija 1990-ih. „Nikada se nisam bavio politikom i ne namjeravam“, kaže on. “Nikada nisam bio dio priča o privatizaciji. Ako si bogat, u postkomunističkim zemljama te smatraju oligarhom. Ali ja sam se obogatio u Austriji, a zatim se vratio kući.”
Mega turistički projekat
Mane bi sada želio da se još više proširi na istočnu Evropu. Planira otvoriti novu franšiznu prodavnicu Jumbo, grčkog lanca prodavnica igračaka, u Moldaviji. Svojem carstvu dodaje nove brendove, potpisavši ugovor s danskim maloprodajnim lancem Flying Tiger. Planira otvoriti 50 prodavnica u naredne četiri godine.
On i dalje vidi prilike u svojoj domovini, koje bi međunarodni turizam mogao uveliko ojačati. Vlasnik je luksuznog projekta Green Coast na jadranskoj obali, gdje bi trebali biti izgrađeni hoteli međunarodnih brendova poput Accora, Grand Melije i Hyatta, pored 2.600 apartmana i vila. Prva faza projekta, za koji se očekuje da će ukupno koštati oko 840 miliona eura, započela je 2022. godine, a Mane je već ostvario profit od 140 miliona eura od prodaje nekretnina.
„Projekat je divan. Uspjet ćemo veoma, veoma dobro“, kaže Mane. Ali on nije jedini koji posmatra netaknute albanske obale, koje pariraju obalama obližnje Hrvatske. Dubaiski milijarder, stručnjak za nekretnine Mohamed Alabbar, gradi luksuzni resort i marinu za jahte vrijednu 2,3 milijarde eura na sjeveru, dok Donaldov Trumpov zet Jared Kushner i njegova kompanija Affinity Partners planiraju luksuzni projekat vrijedan 1,4 milijarde eura na ostrvu Sazan na jugu.
Što više investicija u Albaniji, to bolje za zemlju, smatra Mane. „Sviđaju mi se ovi projekti, nadam se da će uspjeti“, dodaje. Više posjetilaca iz inostranstva znači više kupaca u njegovim prodavnicama i više potencijalnih kupaca za njegove vile.
Autor članka je Giacomo Tognini.
