Roman Emira Imamovića “Vršenje dužnosti” najbolji je naslov u novom valu kriminalističke proze

Procvat žanrova kriminalističkog romana i trilera u očitoj je uzročno-posljedičnoj vezi s turbulentnim pojavama suvremenog društva, što je posve logično. Krimić cvate onda i tamo gdje su rubrike crne kronike ispunjene do posljednjeg retka. U to nas uvjeravaju neki od važnijih autora toga žanra na svjetskoj razini, ali i domaći naslovi.

U posljednje vrijeme suočeni smo s valom domaćih krimića, kakav doista nije zabilježen još od vremena kad su Pavličić i Tribuson žarili i palili žanrovskom književnom scenom bivše države. Samo od ljeta ove godine, što potaknuti projektom nekoliko hrvatskih nakladnika Balkan noir, što izvan njega, svoje su krimiće i trilere objavili pisci poput Šalkovića, Arslani, Pavličića, Orhela, Periša, Špoljarićeve itd., što zapravo čini prevladavajući dio objavljenih domaćih proznih naslova. Hoće li čitatelji, doista, radije posezati za hrvatskom (i regionalnom) umjesto skandinavske škole kriminalističkih romana još je teško predvidjeti, ali jasno je da građe i inspiracijeu nas trenutno ne manjka.

Roman Emira Imamovića Pirketa, pisca čije je novinarsko-spisateljsko djelovanje geografski smješteno između rodne Tuzle, Sarajeva i Šibenika u kojem sada živi i radi, za sada mi se čini jednim od relevantnijih uradaka koji odgovaraju na “zadanu”, kriminalističku temu.

Premda nisam bila neka velika poklonica njegovih ranijih romana (“Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince”, “Tajna Doline piramida”, “Treće poluvrijeme”), u nekima od njih smetala mi je previsoka doza banalnosti i dosjetka-humora, moram priznati kako me “Vršenje dužnosti” više nego ugodno iznenadilo.

Ako si iole inteligentniji pripovjedač, nije teško poštovati kriminalističku šprancu, u zbilji pronaći inspiraciju za zaplet-zločin i onda ga uobličiti u dinamičnu istragu s razrješenjem na kraju. Imamović Pirke ne ide tim, lakšim putem, dapače njegov je roman puno ambiciozije zamišljen i realiziran.

Ima u njemu dosta toga što spada pod zajednički nazivnik “noir”, prije svega na razini atmosfera u kojoj se radnja zbiva, ali i u samom glavnom liku, Ivoru Bošnjaku kojeg u uvodnoj sceni upoznajemo u ne baš najboljem izdanju. A Bošnjak je, premda ni njemu samome nije jasno zašto, imenovan vršiteljem dužnosti načelnika policije u neimenovanom, ali prepoznatljivom, jednom od tipičnih “naših” gradova.

Potpuno neambiciozan, i u poslovnom – i u privatnom životu, čovjek koji zapravo “želi natrag svoju nevažnost”, Bošnjak se tako nađe na mjestu statista u događajima koji su vrlo eksplicitan presjek svog tog našeg “noira” s kojim smo i izvan književnosti prisiljeni živjeti.

Bošnjak će se, tako, već drugi dan nakon svog imenovanja suočiti s ubojstvom prethodnika i nezainteresiranošću nadležnih da se ono istraži, što će dovesti do suočavanja, a sa čime drugime, nego spregom kriminala i politike na vrlo visokoj, najvišoj razini.

U romanu se kombiniraju tri pripovjedne perspektive, Ivorova, sveznajućeg pripovjedača i dnevničkih zapisa bivšeg, sada mrtvog načelnika policije. To, dakako, omogućava postupnost u razotkrivanju detalja “slučaja” kojim se roman bavi, ali i lijepo balansiranje s čitateljskom znatiželjom. Imamović Pirke, što je osobito važno za ovaj roman, ne bazira priču samo na toj, korumpiranoj javnoj sceni, već zapliće svoga junaka u obiteljske, prijateljske, pa i ljubavničke odnose, čime dobiva na punokrvnoj karakterizaciji likova, ali i kompleksnosti same fabule.

Kćerka bivšeg načelnika, liječena ovisnica, nekima ljubavnica, nekima pijun u postizanju cilja, jedan je od ključnih likova, dok i ostali ženski likovi ovdje nisu tek da bi bili na broju već imaju vrlo važne funkcije.

Baš kao i Ivorovi najbolji prijatelji, šarolikih profesionalnih ambicija, od onih intelektualnih do kriminalnih. Imamović Pirke u svome romanu, u kojem ima dovoljno dinamike i enigme premda u njegovom centru pozornosti nije klasična istraga, odlično oslikava društveno-politički background iz kojeg ovakve priče proizlaze, društvo u kojem je teško ostati nekorumpiran čak i ako se silno trudiš stajati po strani, ali prije svega fenomen vršitelja dužnosti, kakvih je mnogo, ali ih to nimalo ne lišava odgovornosti za ono što jesu ili nisu učinili. Korupcija je teška boljka, zaraziš se i dok se trudiš da je izbjegneš.

(RTV7/jutarnji.hr)