RTV7 | Medijski servis grada Tuzle
U novembru 1854. godine, voz je krenuo na svoje prvo putovanje od aneksa željezničke stanice Waterloo do sela Surreya. Umjesto veselih izletnika koji se raduju odmoru, prevozio je ožalošćene.
Nije bilo kofera i torbi. Teret voza sastojao se samo od kovčega. Kovčega sa leševima. Krajnja destinacija voza je bila groblje Brookwood, blizu Wokinga.
Prva sahrana na toj lokaciji – mrtvorođenih blizanaca gospođe Hore iz Ewer Streeta u Southwarku – bila je u neobilježenoj grobnici, standardu koji je opisivao one čiji voljeni nisu mogli priuštiti ništa više.
Razlog zbog kojeg su se ožalošćeni suočili sa povratnim putovanjem od 74 kilometra kako bi sahranili svoje mrtve je taj što je brzi rast Londona gurnuo populaciju na 2,5 miliona. U glavnom gradu, iako je bio domom stotina crkvenih grobalja, ponestajalo je prostora za ukop mrtvih.
Situacija je opisana u publikaciji iz 1852. pod nazivom „Šta sam vidio u Londonu“, koju je napisao David W Bartlett, američki pisac i akademik. Napisao je: „Mnogo puta u našim šetnjama Londonom primijetili smo groblja povezana s raznim crkvama, jer su u gotovo svakom slučaju ona izdignuta znatno iznad nivoa trotoara, a u nekim slučajevima i do dva metra iznad njega. “Razlog je bio jasan – radi se o godinama nakupljanja ljudske prašine, i to u centru najvećeg grada na svijetu.”
Broj tijela je daleko nadmašio kapacitet groblja. Crkva Svetog Martina, dimenzija 90 x 116 metara, ukopala je 14.000 tijela za 10 godina. U trezoru u metodističkoj crkvi u New Kent Roadu pronađeno je 2.000 kovčega naslaganih jedan na drugi.
William Chamberlain, kopač grobova u Svetom Klementu, svjedočio je pred izabranim komitetom Donjeg doma 1842. Rekao je da je bilo toliko puno tijela da nije mogao napraviti novu grob” a da ne iskopa druge grobove”. On i njegove kolege su tada dobili instrukcije da isjeku kovčege i tijela kako bi napravili mjesta za nove.
“Za vrijeme dok sam bio na ovom poslu, tijela bi bila isječena na komade i bačena iza dasaka koje su postavljene da bi zemlja ostala na mjestu gdje ožalošćeni stoje – a kada ožalošćeni odu, ovo meso bi bilo bacano u grobnice, a kovčezi odneseni i spaljeni.“ Bartlett je takođe citirao pomoćnika grobara koji je ispričao ovu krvavu priču: „Jednog dana sam mjerio dužinu groba da vidim da li je dovoljno dugačak i širok, i dok sam bio tamo, tlo je popustilo i tijelo se prevrnulo, a dvije ruke su prišle i stisnule me oko vrata.”
Očigledno je zašto se groblje izvan Londona smatralo neophodnim. Godine 1851. parlament je donio “Zakon o izmjenama zakona o sahranjivanju mrtvih u metropoli” – inače poznat kao Zakon o sahranama. Sljedeće godine je osnovana Londonska nekropola i Nacionalna kompanija za mauzolej (LNC) sa ambicijom da zauvijek stvori jedno i jedino groblje u Londonu.
Kompanija je uložila velike napore da novo groblje na nekadašnjem Woking Common-u učini toliko atraktivnim da Londončani ne bi ni pomislili da sahranjuju svoje najmilije negdje drugdje. U prospektu koji je reklamirao novo mjesto objavljeno je da je mjesto toliko divno da bi se i “samoća tu mogla odsjesti”.
Udaljenost od 37 km između Londona i Brookwooda značila je da bi put tradicionalnim pogrebnim zaprežnim kolima (koja se spuštaju odgovarajućim pogrebnim tempom) mogao potrajati i do 12 sati. Iako je Brookwood bio odgovor na pretrpanost londonskih grobnica, bio je neophodan i bolji način da se tamo stigne.
Srećom, novouspostavljena jugozapadna glavna željeznička linija prolazila je duž granice groblja.
Značajnije grobnice
John Singer Sargent Slikar. Parcela 35
Američki umjetnik, koji je većinu svog života proveo u Londonu. Opisan je kao najotmjeniji umjetnik portreta još od Sir Thomasa Lawrencea.
Horatia Nelson Johnson Nelsonova unuka. Parcela 24
Horatia je bila sedmo od devetoro djece rođene kćeri lorda Nelsona i Eme Hamilton.
Sarah Eleanor Smith udovica kapetana Edwarda J Smitha, kapetana Titanica. Parcela 25
Gospođa Smith je teško povrijeđena kada ju je oborio taksi u Londonu i umrla je u aprilu 1931.
Dame Rebecca West Autor, reporterka, književni kritičar. Parcela 81
Njena knjiga ‘Henry James’ (objavljena 1916.) uspostavila je njenu književnu reputaciju. Bila je pristalica sufražetkinja. I nalazila se na Hitlerovoj crnoj listi.
Thomas Humphrey Cricketer poznat kao Pocket Hercules. Parcela 82
Gospodin Humphrey je dobio svoj nadimak jer je bio nizak i mogao je snažno udarati.
Trasa Nekropole prolazila je pored Richmond Parka i Hampton Korta na izlasku iz glavnog grada, prizor koji je jedan od osnivača željeznice opisao kao „utješan“ i privlačan za bogate klase.
No nisu svi bili uvjereni. Željeznica Londona i Jugozapadna željeznica, koja je radila sa stanice Waterloo Bridge, bila je posebno gadljiva prema ideji da njihovi putnici koriste vagone koje su ranije korištene prevoz kovčega i sahrane.
Londonski biskup Charles Blomfild takođe je bio užasnut kombinovanjem usluga željeznice i sahrane. On se obratio Odabranoj komisiji Donjeg doma, navodeći da je “žurba ” povezana sa putovanjem željeznicom učinila to “nedosljednim sa tradicijom kršćanske sahrane”. Biskup je također bio zabrinut zbog posmrtnih ostataka onih koji su vodili “pristojne i zdrave živote putujući zajedno s onima čiji je životni stil bio moralno opušten”.
Društveni prigovori uključivali su nelagodu zbog ideje miješanja društvenih klasa i mješavine različitih denominacija, ili čak potpuno različitih religija.
Rješenje je bilo da se voz Nekropola pretvori u potpuno odvojenu uslugu, sa vlastitim vagonima i redom vožnje, te šest odvojenih kategorija karata za žive i mrtve.
Kovčezi su bili odvojeni tako da su tijela anglikanskih vjernika putovala iza vagona za anglikanske ožalošćene, a isto je i za one iz svih drugih religija ili pak onih nereligioznih. Za konformiste je predviđeno putovanje u prvom, drugom i trećem klasom, a za nekonformiste još jedan dio sa istim klasama.
Prva klasa je omogućila porodicama da odaberu lokaciju bilo gdje na groblju i, uz dodatnu cijenu, postavljanje trajnog spomenika. Koštao je oko 3 funte, što je današnji ekvivalent oko 270 funti.
Drugorazredne sahrane ograničile su izbor lokacije, ali koštale su samo 1 funtu (oko 90 funti danas). Treći razred je bio rezerviran za sirotinjske sahrane i sahrane o trošku župe.
Uredi, mrtvačnica i kapele Londonske željeznice Necropolis nalazile su se ispod lukova na Westminster Bridge Roadu.
Vozovi su vozili svaki dan, a u Brookwoodu bi ih dočekala zaprega crnih konja koji bi vukli vagone niz padinu do groblja. Cijene su bile ograničene aktom parlamenta o osnivanju LNC-a i ostale su nepromijenjene prvih 85 godina njegovog 87-godišnjeg rada.
Anegdotski, beskrupulozni putnici koji su željeli otići u područje Wokinga, uključujući mnoge golfere, maskirali bi se u ožalošćene kako bi iskoristili povoljne cijene.
LNR se nastavio sve do Drugog svjetskog rata kada je u noći 16. aprila 1941. godine, u jednom od posljednjih većih vazdušnih napada na London, stanica pogođena eksplozivnim i zapaljivim bombama. Staza i objekti su srušeni.
Poslijeratne usluge pogrebnog voza nisu ponovo pokrenute. Motorni automobili i mrtvačka kola postajali su sve popularniji i praktičniji.
Željeznica London Necropolis Railway je došla do kraja pruge.
Danas, zgrada terminala Westminster Bridge Road i dalje stoji kao Westminster Bridge House, a staza i platforme i dalje postoje u Brookwoodu.
National Rail je također postavio dio staze na lokaciji Brookwood u znak sjećanja na ovaj poduhvat.
federalna.ba/BBC
