Odlazeća administracija Joea Bidena je konačno dozvolila Ukrajini korištenje američkih oružanih sistema za izvođenje dubokih napada na teritoriju Rusije, te je osigurala dodatnu vojnu pomoć kako bi pružila maksimalnu podršku Kijevu prije nego što počne “neizvjesno razdoblje” drugog mandata Donalda Trumpa, piše analitičar Kurt Bassuener. On navodi da slični nedostaci u odvraćanju stvaraju ranjivosti i na drugim dijelovima periferije Evropske unije i NATO-a – a taj rizik je najjasniji u Bosni i Hercegovini.
Bassuener iz Vijeća za politiku demokratizacije (DPC) navodi da Evropska unija u BiH nedovoljno ispunjava svoju primarnu ulogu odvraćanja propisanu Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koju svake godine obnavlja Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija.
On u analizi za Just Security predlaže “relativno niskobudžetan” način na koji Bidenova administracija, u svojim posljednjim danima, može i na ovu regiju prenijeti naučene lekcije – konkretno, da “nema zamjene za prisustvo na terenu” kada je riječ o odvraćanju potencijalnih remetilačkih faktora.
“Simbolična snaga”
Bassuener navodi da je tokom prvih nekoliko godina svog postojanja EUFOR održavao vjerodostojno odvraćanje u vidu teške brigade (približno 6.500 vojnika) protiv bilo kakvih prijetnji teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, a što je još važnije, za očuvanje “sigurnog okruženja” za njene građane. Očekivalo se da nasilje pod komandom bivših zaraćenih strana iz ratova 1990-ih, koje su sada politički lideri, jednostavno neće biti tolerisano, a ta uvjerenost omogućila je deceniju poslijeratnog napretka do 2005. godine.
Prema Bassueneru, te godine vladala je istinska optimistična atmosfera u BiH, te se činilo da zemlja s velikim zamahom napreduje prema članstvu u EU i NATO, a novi ustavni modeli za odgovornije upravljanje bili su široko razmatrani.
“Međutim, kako je raslo samopouzdanje EU da može transformisati poslijeratni Balkan isključivo integracijom u Uniju, njena spremnost da održi vojni kapacitet u Bosni značajno je opala, najizraženije 2007. godine”, piše on.
Zatim citira procjene Savjeta za politiku demokratizacije iz 2011. i 2015. godine koje su pokazale su da snaga EUFOR-a u zemlji nije sposobna da odgovori na sigurnosne izazove, s obzirom da je do kraja tog perioda spala na svega oko 600 vojnika.
“Ti vojnici su mogli služiti samo kao simbolična snaga, s ograničenim kapacitetom za premještanje trupa zračnim ili kopnenim putem, možda dovoljno da odbrane sarajevski aerodrom, koji se nalazi pored baze EUFOR-a na periferiji grada. Diplomatske misije su čak bile obaviještene da EUFOR ne bi bio u mogućnosti da ih evakuiše u slučaju krize”, piše Bassuener.
Snaga je konačno pojačana – praktično udvostručena – nakon ruske invazije na Ukrajinu. Međutim, ona je i dalje znatno ispod nivoa koji bi, prema procjeni Bassuenerea i tri britanska zamjenika komandanta NATO-a, bila odgovarajuća – a to je brigada od približno 5.000 vojnika kako bi se osiguralo vjerodostojno odvraćanje širom zemlje.
“Poniženje” za EU
Iako EU posjeduje vlastite instrumente tvrde moći na Balkanu (pored EUFOR-a, Kosovo ima specijalizovanu policijsku jedinicu pod misijom EULEX-a za vladavinu prava), ona preferira pristupiti regionu isključivo kroz okvir proširenja – prvenstveno nudeći ekonomske podsticaje kao pozitivnu motivaciju.
EU se također protivi civilnom alatu za održavanje mira kojim upravlja Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, strukturi uspostavljenoj Dejtonskim mirovnim sporazumom, vjerujući da je ova kancelarija suprotna principu “vlasništva” političkog vodstva Bosne i Hercegovine.
“Ideja konstruktivnog pristupa bila bi pohvalna da tvrdoglavi politički lideri na Balkanu nisu toliko spremni da iznova i iznova zloupotrijebe prostor koji im je ostavljen, što suštinski podriva kredibilitet EU i njenu deklarisanu želju da bude ozbiljna geopolitička sila. EU se praktično ponovo i ponovo ponižava u regionu u kojem bi trebala imati najveći utjecaj”, piše on.
“Politički lideri u BiH su navikli na popuštanje”
Bassuener smatra da je postalo očigledno da su “vlasništvo” nad procesima u zemlji preuzele političke elite koje su strukturalno osnažene.
“Međutim, ovo prepuštanje inicijative pokazalo je da njihovi prioriteti nisu napredak ka članstvu u EU (putem ispunjavanja standarda i uslova), već osiguravanje vlastitih postojećih privilegija – i njihovo što čvršće učvršćivanje”, piše on.
Dalje navodi da se pristup ovih političkih elita politici zasniva na pokušajima da izvuku korist za sebe, te podrazumijeva “pojačavanje etnonacionalizma, nezadovoljstva i straha”, što se posebno, ali ne isključivo, odnosi na predsjednika bh. entiteta Republike Srpske Milorada Dodika i njegovog partnera, lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića.
“Takvo ponašanje ponovno je učinilo prijetnje, ucjene i iznude – kako od građana tako i od “međunarodne zajednice” – uobičajenim sredstvima djelovanja. Zapad je praktično dopustio da ovaj modus operandi oblikuje vlastite politike, nastojeći da umiri umjesto da se suprotstavi”, piše on.
Bassuener navodi da je rezultat toga smanjeno povjerenje javnosti u sigurnost i značajno oslabljena vjerodostojnost zapadnih garanata Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Politički lideri Bosne postali su naviknuti na popuštanje, bilo kroz smanjivanje uslova za daljnji formalni napredak ka članstvu u EU, dodatno finansiranje kako bi se izbjegla konfrontacija, ili neku kombinaciju ovih faktora”, piše on.
“Mamac za Kremlj”
Bassuener ovdje posebno ističe Dodika, navodeći da su njegove metode ostale dosljedne tokom više od 18 godina, te da on de facto “usmjerava zapadnu politiku svojim djelovanjem”.
“Rusija, ponižena gubitkom svog saveznika Assada u Siriji i suočena s dubokim udarcima iz Ukrajine, ima poticaj da pronađe druge načine da uzvrati udarac. Izazivanje poniženja za Zapad, novu, agresivniju vanjskopolitičku i odbrambenu ekipu EU, kao i povjerenika za proširenje fokusiranog na demokratske vrijednosti, predstavljalo bi ogroman mamac za Kremlj”, upozorava on.
“Međutim, čak i bez ruske poticanja ili podrške, ova priča će se na kraju loše završiti – kako za sve Bosance, tako i za EU – jer je putanja stalno silazna, a sigurnosne mreže praktično više nema. Kapacitet za političke pogrešne procjene visok je i među bosanskim i među zapadnim političkim akterima”, dodaje.
Ipak, Bassuener ističe da je međunacionalno nasilje na Balkanu obično fenomen koji dolazi “odozgo”, te da se stoga ono može spriječiti.
Jačanje odvraćanja
EU i evropski članovi NATO-a, kao i ostali sigurnosni partneri SAD-a s razumljivom zabrinutošću prate tranziciju vlasti nakon izbora u toj zemlji, a nova administracija preuzima dužnost 20. januara. Ovi saveznici pomno analiziraju sve Trumpove izjave, kao i one njegovih kandidata za ključne pozicije u kabinetu.
Bassuener citira nedavnu analizu DPC-a u kojoj se ističe da bi EU, ako pronađe volju za to, mogla lako osigurati svoje interese u oblasti odbrane i sigurnosti na Balkanu preduzimanjem koraka kao što je raspoređivanje dijela trupa EUFOR-a u strateški važan grad Brčko.
“Sudbina Brčkog, kojeg priželjkuju dva entiteta Bosne i Hercegovine (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine), ostala je neriješena u Dejtonu, a kasnije je putem arbitraže pretvoreno u poseban distrikt. Nije slučajnost što Dodikove mape prikazuju Brčko kao dio njegovog teritorija. Međutim, njegova secesionistička agenda i prateći narativ bili bi neizmjerno oslabljeni prisustvom preventivne snage zapadnih trupa u tom području, koje u suštini služi kao sigurnosni osigurač Bosne”, piše on.
Navodi da bi takav potez pokazao lokalnim, regionalnim i globalnim akterima da je EU spremna da se na odgovarajući način suoči s tom odgovornošću.
“Međutim, stare navike teško umiru. Trenutno postoji vakuum liderstva među državama članicama, dok nova Evropska komisija tek preuzima upravljanje. S obzirom na njen stav o sigurnosnim pitanjima, potpredsjednica Komisije i visoka predstavnica za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas mogla bi biti sklona jačanju tvrde moći EU na Balkanu. Ipak, malo je vjerovatno da joj je ta ideja predstavljena kao opcija, a kamoli kao prioritet”, smatra Bassuener.
Štaviše, iako bi Kallas mogla zagovarati raspoređivanje kredibilno konfigurirane snage brigade, takav potez zahtijevao bi odluku država članica da doprinesu svojim kontingentima.
Bassuener ističe da je, bez nekog vanjskog poticaja (poput inicijative velikih država članica ili grupe njih) ili izbijanja krize — što bi u tom trenutku možda već prekasno — vjerovatno da će EU ostati u stanju zastoja kada je u pitanju jačanje EUFOR-a.
“I upravo ovdje odlazeća administracija Joea Bidena može odigrati katalizatorsku ulogu u dugoočekivanoj evoluciji Evrope ka preuzimanju veće odgovornosti za vlastitu sigurnost. Sposobnost brzog raspoređivanja američke vojske ostaje neprevaziđena; upravo je dostupnost ovih kapaciteta ono što čini NATO-ovo “Berlin-plus” obećanje kredibilnim oblikom reosiguranja za EUFOR”, piše on.
“Crvena linija” za Srbiju
Evropska komanda američke vojske (EUCOM) održava svoju Snagu za hitne intervencije unutar 173. zračno-desantne brigade sa sjedištem u Vicenzi, Italija. Ova jedinica je proteklih godina izvodila vježbe u BiH.
Bassuener navodi da bi jedan bataljon ove jedinice, od otprilike 500-800 vojnika, mogao biti raspoređen u Brčko kao privremena mjera, dok EUFOR i drugi partneri ne preuzmu ulogu.
Uostalom, Brčko je nekada bilo dom američke baze u godinama nakon Dejtonskog sporazuma.
On također ističe da bi ovo bilo od koristi i van granica zemlje – “takav potez povukao bi crvenu liniju za Srbiju, koja bez značajnog otpora Zapada sprovodi irredentističku agendu “Srpskog sveta” prema svojim susjedima”.
“Što je još važnije, uz sigurnost koju bi pružilo prisustvo trupa u ključnom dijelu zemlje, građani Bosne mogli bi konačno odahnuti i steći povjerenje za početak oblikovanja društvenog ugovora nakon Dejtona, čime bi njihovi tvrdoglavi politički lideri bili gurnuti u stranu”, piše on.
Predlaže da ovo raspoređivanje bude vremenski ograničeno: možda na 90-120 dana, dok članice EU i drugi partneri ne uspiju generisati dovoljne snage kako bi zamijenili američki bataljon i pokazali spremnost da EUFOR ojačaju do nivoa brigade, s ozbiljnim resursima i raspoređivanjem širom zemlje.
Proširena operacija EU, koja bi preuzela ozbiljniju ulogu, također bi pomogla pokretanju šireg procesa EU u preuzimanju veće odgovornosti za vlastitu sigurnost – proces koji je Trumpova administracija prvi put pokušala potaknuti, a koji Trump i dalje zagovara.
“Evropska odbrana od Rusije, barem u kratkom roku, zahtijevat će znatno veća ulaganja u strateško nuklearno odvraćanje, kao i u generisanje i projekciju konvencionalnih snaga. Balkan, kako neki ističu, nije vanjsko dvorište EU već njeno unutrašnje dvorište – okruženo postojećim članicama EU”, piše on.
“Posljednji američki predsjednik s instinktivnim atlantističkim pristupom može u svom završnom mjesecu pomoći evropskim saveznicima u jačanju njihove vlastite sigurnosti zatvaranjem dugotrajnog jaza u odvraćanju u dvorištu EU. Time bi Bidenova administracija mogla učvrstiti naslijeđe mira postignutog uz posredovanje SAD-a – povećavajući vjerovatnoću stvarnog napretka u ovom nestabilnom dijelu svijeta”, dodaje na kraju.
