Dr. David Pettigrew, profesor filozofije i studija holokausta i genocida na Državnom univerzitetu Južni Connecticut, ponovo je kritikovao Ured visokog predstavnika u BiH. On smatra da bi ova institucija, “umjesto da se opire viziji građanske države”, trebala zagovarati reforme Dejtonskog mirovnog sporazuma kako bi on bio u skladu s demokratskim principima u Evropskoj uniji.
Njegov komentar, naslova “Daytonski mirovni sporazum, 30 godina poslije: Hitna potreba za ustavnim reformama kao podrška demokratiji i vladavini prava u BiH”, prenosimo u cjelosti:
“Iako je 1995. godine okončao agresiju i genocid, Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, je dokument koji je od samog početka veoma manjkav.Daytonski sporazum je posebno potkopan legitimizacijom Republike Srpske, entiteta koji je nastao počinjenjem zločina koji su proglašeni ratnim zločinima, uključujući genocid. Daytonski sporazum je dodatno oslabljen donošenjem Ustava zasnovanog na etničkim podjelama, podjelama koje su naknadno pogoršali nacionalisti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata.
Nadalje, Evropski sud za ljudska prava je u više navrata presudio da je zbog ograničenja koja se odnose na pravo na kandidovanje na izborima i na glasačko pravo Ustav BiH u suprotnosti sa zakonima koji se odnose na temeljna ljudska prava. Stoga je reforma Ustava BiH koji je nametnut Daytonskim sporazumom odavno trebala biti provedena kako bi se osigurala podrška demokratskoj budućnosti građana Bosne i Hercegovine u skladu s vladavinom prava.
Ne može se zaboraviti da se entitet Republika Srpska 1992. godine proglasio etnički homogenom teritorijom i počeo sa uklanjanjem nesrpskog stanovništva zločinima koji su presuđeni kao ratni zločini, uključujući genocid. Pretresno vijeće MKSJ-a je u slučaju Karadžić utvrdilo da je “postojao zajednički plan da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo”. Vijeće je dalje utvrdilo da su se “optuženi i vodstvo bosanskih Srba dogovorili o … mjerama koje će poduzeti kako bi stvorili vlastitu etnički homogenu državu”. Priznanje entiteta Republike Srpske u Daytonu predstavljalo je nagradu za uspješan genocid i druge ratne zločine, što ostaje duboko problematičan aspekt ovog sporazuma kojim se međunarodna zajednica još uvijek nije pozabavila na adekvatan način.
Nadalje, Ustav implementiran Aneksom 4 Daytonskog sporazuma identificirao je takozvane “konstitutivne narode”: Bošnjake, Srbe i Hrvate. Ovo rješenje je uspostavilo političko predstavljanje i praksu glasanja koja se temelji na etničkim podjelama, a ne na principu zajedničkog državljanstva s jednakim pravima. Ustavni prioritet ovih etničkih podjela potaknuo je ultranacionalističke, etno-teritorijalne zahtjeve koji su bili vodilja agresije 1990-ih, bilo u obliku stalnih prijetnji Milorada Dodika otcjepljenjem i njegovih napora da blokira pridruživanje EU i NATO-u u saradnji s Vladimirom Putinom, ili kao insistiranje Dragana Čovića na potrebi za “legitimnim” (nacionalističkim) predstavljanjem bosanskih Hrvata, ili u obliku prijedloga Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da se bosanski Hrvati moraju zaštititi stvaranjem trećeg entiteta.
Štaviše, Evropski sud za ljudska prava dosljedno je presuđivao da ustavna rješenja zasnovana na etničkom identitetu i daju mu prioritet krše temeljna ljudska prava zacrtana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Sud je u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH obrazložio da, iako se koncept “konstitutivnih naroda” mogao činiti nužnim “za okončanje brutalnog sukoba obilježenog genocidom, diskriminacija isključivo na osnovu nečije rase se u današnjem demokratskom društvu ne može objektivno opravdati”. U slučaju Zornić protiv BiH, na primjer, Sud je insistirao da “nakon više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba više ne može postojati nijedan razlog za zadržavanje osporenih ustavnih odredbi”. Sud je očekivao da će se demokratska rješenja utvrditi bez “daljnjeg odgađanja”.
U izvještaju iz aprila 2023. godine, Komesar Vijeća Europe za ljudska prava izrazio je veliku zabrinutost zbog toga što presude Evropskog suda za ljudska prava nisu provedene, insistirajući da je “dugotrajno neizvršavanje tih presuda podsjetnik da naslijeđe nasilne prošlosti još uvijek prisutno u Bosni i Hercegovini 30 godina nakon rata i da ometa društvenu koheziju, pomirenje i napredak”. U izvještaju se također naglašava da je “neophodno da se vlasti usredotoče na izgradnju države temeljene na jednakosti građana, a ne na daljnje ugrađivanje etničke diskriminacije u Ustav i izborno zakonodavstvo”.
Stoga je bilo sasvim neshvatljivo kada je Visoki predstavnik nedavno iznio svoje mišljenje da “Ne možemo očekivati da će Bosna i Hercegovina biti uspješna kao građanska država”. Ova javna izjava pokazuje nedostatak senzibiliteta prema presudama Evropskog suda za ljudska prava, prema inicijativama i izjavama građanskih organizacija poput Kruga 99 iz Sarajeva, te prema nedavnim izjavama članova Predsjedništva BiH. U najboljem slučaju, pozicija Visokog predstavnika je neuspjeh vizije, dok u najgorem slučaju ona umiruje ultranacionaliste bosanskih Hrvata i bosanskih Srba koji se odupiru demokratskim reformama i nastoje destabilizirati državu kako bi postigli svoje separatističke ciljeve iz ‘90-ih.
Imperativ je da Bosna i Hercegovina krene naprijed s dugo očekivanim ustavnim reformama, uključujući izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Takve transformacijske reforme bi konačno ponudile mogućnost rješavanja etničkih podjela, secesionističkih prijetnji i kršenja ljudskih prava koja prožimaju Daytonski ustav, a istovremeno bi podržale demokratske reforme u skladu s vladavinom prava. Umjesto da se opire viziji građanske države, Ured visokog predstavnika bi trebao angažirati Evropsku komisiju za demokratiju kroz pravo (Venecijansku komisiju) da sarađuje s Radnom grupom koja uključuje građanske organizacije na izradi Ustava koji bi bio u skladu s demokratskim principima u EU. Takve demokratske reforme koje podržavaju ljudska prava i vladavinu prava postavile bi temelje za mirnu građansku budućnost za građane jedinstvene Bosne i Hercegovine, mirnu budućnost koja će odati počast žrtvama agresije i genocida koji su se dogodili od 1992. do 1995. godine”.
