Venecuela s 303 milijarde barela nafte ima najveće rezerve nafte na svijetu. No, potencijalni problem je u tome kakva je to nafta. To bi mogao biti toliki problem da bude upitna isplativost investicija u njenu eksploataciju.
I bivši predsjednik Uprave INA-e Davorin Štern je u razgovoru za Jutarnji list ukazao na ovu upitnost. Naime, venecuelanska nafta je gusta, teška zbog geoloških i hemijskih faktora.
Konkretnije, to se prvenstveno odnosi na njenu biološku degradaciju, tj. milionima godina je izložena bakterijama koje su izjele lakše ugljikovodike, a ugljikovodik je ključni sastojak nafte. Ostale su teže molekule, zbog čega je nafta gusta i ljepljiva.
Sadrži mnogo asfaltena, smole i sumpora, što joj daje visoku viskoznost i tamnu boju te zbog čega ju je teže rafinirati – pretvarati u specifične proizvode, među kojima su goriva za motorna vozila.
Izvorišta venecuelanske nafte su relativno plitka, što znači da je više izložena hemijskim promjenama i razgradnji lakših komponenti. Ima malo rastvorenog plina koji bi je razrijedio. Posljedica toga jeste da se teško pumpa, da se mora miješati s lakšom naftom ili razređivačima ili se prerađuje u sintetičku sirovu naftu (synthetic crude oil – SCO).
Eksploatacija
Njena eksploatacija podrazumijeva:
- Zagrijavanje ležišta, što je proces ubrizgavanja pare u ležište, a čime se smanjuje viskoznost (nafta počinje da teče);
- Miješanje s razređivačima, što je zapravo dodavanje lake nafte ili kondenzata, koji se često uvoze iz Sjedinjenih Američkih Država ili Afrike. Time se omogućava da se ona transportuje cjevovodima;
- Pretvaranje u sintetičku naftu, što je uklanjanje sumpora i razbijanje teških molekula. Rezultat toga je SCO koji je sličan lakšoj nafti;
- Korištenje specijalnih pumpi.
Amerika, čija predsjednička administracija traži da se venecuelanska nafta eksploatira u mnogo većim količinama, jedna je od država koje imaju kompleksne rafinerije namijenjene samo za tešku naftu. Osim Amerike, te rafinerije imaju Kina i Indija.
Teška nafta je jeftinija, zbog čega je privlačnija onima koji je mogu preraditi. Nadalje, privlačna je i zbog toga što se iz nje može napraviti mnogo dizela, koji je veoma tražen.
Pitanje isplativosti
Bivši predsjednik Uprave INA-e Davorin Štern i drugi opravdano problematiziraju isplativost investiranja u eksploataciju venecuelanske nafte.
Naime, trošak eksploatacije teške nafte iznosi do 50 dolara (83 KM) po barelu, a može biti i viši. Poređenja radi, taj trošak za laku, konvencionalnu naftu na Bliskom istoku, u Rusiji i Africi iznosi do 40 dolara (67 KM) po barelu.
Investicija u eksploataciju teške nafte je utoliko više rizična ako je cijena nafte niska. Ako je cijena niska, onda investicija postaje neisplativa. U obzir treba uzeti i druge rizike, među kojima su oni (geo)politički, a koji utječu na njenu cijenu.
Povrat investicije u eksploataciju teške nafte može potrajati 20 godina dok povrat investicije u eksploataciju lake nafte može potrajati do osam godina.
Nezanemarivo je i to da se u upotrebi teške nafte emitira više ugljendioksida (CO2) nego u upotrebi lake nafte. To ima visoku cijenu, posebno u državama sa strogim ekološkim propisima, što podrazumijeva i oporezivanje ugljika.
Shodno prethodno navedenom, mnogo je okolnosti koje se trebaju poklopiti da bi eksploatacija teške nafte bila isplativa, što se odnosi i na to da cijena barela nafte na svjetskom tržištu bude kontinuirano viša od 70 dolara (117 KM). Ta cijena trenutno iznosi 60 dolara (100 KM).
Zašto je Amerika želi
Uprkos svim rizicama, Amerika je jedna od zemalja koja želi da njene kompanije eksploatiraju venecuelansku naftu. Jedan od razloga je već naveden – imaju rafinerije za nju. Nadalje, SAD-u je potrebna ta nafta:
- Jer je mnogo troši – troši mnogo dizela i kerozina;
- Jer je niži trošak njen transporta – Venecuela je blizu;
- Jer se time ostvaruje energetska sigurnost – bolje je imati stabilan izvor nafte blizu kuće, nego bolju naftu daleko;
- Jer se time ostvaruje politički utjecaj. Naime, ostvarivanjem tog utjecaja se implementira uvjerenje administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa da je južna Amerika zapravo sfera utjecaja SAD-a.
Prije nacionalizacije venecuelanskog naftnog sektora, među američkim kompanijama koje su eksploatirale venecuelansku naftu su Exxon, Chevron, Texaco i Mobil Oil. Venecuela je svoje “crno zlato” do njegove nacionalizacije 1970-ih uglavnom izvozila upravo u SAD.
