Kupovna moć građana Bosne i Hercegovine nalazi se na historijski niskom nivou. Inflacija, politička neizvjesnost i ekonomska stagnacija stvorili su začarani krug u kojem građani svakim danom sve teže zadovoljavaju osnovne životne potrebe.
Prehrambene i higijenske potrepštine, koje čine osnovu potrošačke korpe, bilježe kontinuiran rast cijena. Na tržištu se bilježi znatno poskupljenje osnovnih namirnica poput hljeba, ulja, mesa i mlijeka, dok se istovremeno realne plate ne povećavaju u skladu s tim. U brojnim domaćinstvima hrana više nije pitanje izbora, već preživljavanja — prioriteti se mijenjaju, a luksuz postaje ono što je nekada bilo svakodnevica.
Plate u javnom i privatnom sektoru, uz rijetke izuzetke, nisu pratile tempo inflacije. Najveći udar trpe porodice s djecom, penzioneri i nezaposleni, koji su najosjetljiviji na promjene cijena. Razlika između nominalne plate i stvarne kupovne moći nikada nije bila izraženija.
Pored ekonomskih izazova, politička kriza dodatno destabilizuje već narušenu svakodnevicu. Umjesto efikasnog odgovora i sistemskih mjera podrške, institucije se sve češće suočavaju sa blokadama, etničkim tenzijama i nedostatkom političke volje da se problemi građana stave u prvi plan. Ključni zakoni i reforme koje bi mogle ublažiti posljedice inflacije ostaju zaglavljeni u procedurama.
Nedostatak koordinisanih ekonomskih mjera i socijalnih politika samo produbljuje jaz između građana i vlasti. Pomoć koja se povremeno najavljuje rijetko dolazi do najugroženijih slojeva društva, a transparentnost u raspodjeli sredstava gotovo ne postoji.
Dok korpa postaje sve skuplja, odgovori sistema ostaju tihi. Građani sve češće pribjegavaju štednji na osnovnim potrebama, odgađanju liječenja, povlačenju iz tržišta rada i razmatranju odlaska iz zemlje. BiH se suočava ne samo s ekonomskim, već i s duboko socijalnim i demografskim problemom, koji može imati dugoročne posljedice.
Bez konkretnih i hrabrih političkih poteza, oporavak neće biti moguć. U međuvremenu, svakodnevni život građana svodi se na preživljavanje, dok institucije, umjesto rješenja, proizvode nova pitanja.
