RTV7 | Medijski servis grada Tuzle
Večeras u ponoć ispratićemo staru, izhlapljelu godinu, i dočekati novu, ponovo se nadajući da će ona biti bolja od prethodne, bolja od svih godina koje su uslijedile nakon rata. Zaboravićemo da već 22 godine razmišljamo na isti način 31. decembra, a previše puta su naše nade iznevjerene u stvarnosti.
Ovaj put treba da razmislimo o tome šta je sve pred Bosnom i Hercegovinom u 2017. godini? Čemu se sve možemo nadati? Kolike su šanse da tačno za godinu dana ponovo budemo razočarani? Ili je baš 2017. godina ona u kojoj će se dogoditi ono nešto što svi pošteni ljudi ove zemlje čekaju.
Dobija li BiH kandidatski status?
Kandidatski status je jedno obećanje koje su u posljednje vrijeme često spominjali političari. Najavljuje se to za sredinu godine, za kraj 2017. , ali tek poneko od onih koji vole da obećavaju kažu neku i o poteškoćama koje su pred BiH prije dobijanja kandidatskog statusa.
Zdravo za gotovo mnogi shvataju davanje odgovora na famozni Upitnik Evropske komisije, stvarajući utisak da je sve čisto tehničko pitanje. A nije!
Treba tek na djelu da se pokaže da li uopće može da funkcionira nikad komplikovaniji mehanizam koordinacije, a već su iz Republike Srpske poručili kako će zakočiti odgovore na Upitnik, ako ne bude usvojen njihov prijedlog za uklanjanje stranih sudija iz Ustavnog suda BiH. Kako o ovome nije moguće postići saglasnost, gotovo je jasno da
će zastoja biti ili, drukčije rečeno, mnogi će odgovaranje na Upitnik potezati kao oružje u želji da ultimatumom dođu do kakvog “entitetskog” cilja.
Brojni odogovori će morati sadržavati i podatke iz popisa stanovništva, a postoje jasne najave iz RS-a da i oko rezultata popisa tek treba postići političku saglasnost. Znajući koliko je “lako” postići političku saglasnost oko bilo kakvog značajnijeg pitanja u BiH, razmislite koliko nas težak put čeka na evropskom putu!
Opstaje li vladajuća koalicija?
Još jedna nepoznanica je i opstanak vladajuće koalicije, na državnom nivou i u entitetu Federacija BiH. Zar nije gotovo cijelu prošlu godinu trajala priča o krojenju neke nove većine, nekog novog sastava parlamentarnih poslanika koji će podržati Vijeće ministara. A kako je vrijeme odmicalo, stvar se samo dodatno zakuhavala.
Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika pokušavao je domoći se vlasti i na državnom nivou, stalno optužujući Savez za promjene za izdaju Republike Srpske. Znao je Dodik da će za rušenje većine u Parlamentu BiH imati za saveznika svog prijatelja Dragana Čovića (HDZBiH), a samo je otvoreno neprijateljstvo Dodika i
Bakira Izetbegovića i Dodikovi rigidni stavovi prema Bošnjacima u RS-u onemogućio promjene.
Lokalni izbori SNSD-u su dali krila i pokušaji ove stranke da uđu u vlast u BiH neće prestati. Dodik ipak ima vrlo težak zadatak, da ubijedi stranke iz Federacije, osim HDZ-a BiH, zbog čega bi glasali da u vlast uđe stranka koja otvoreno zagovara rasparčavanje BiH, odnosno njen potpuni nestanak.
Ne cvjetaju ruže ni Bakiru Izetbegoviću koji Stranku demokratske akcije vodi po sve neravnijem terenu. Četiri poslanika u Predstavničkom domu već su otkazala poslušnost i pitanje je dana kada će otići svojim putem. Hoćem li to biti nova stranka, hoće li se pridružiti nekoj postojećoj, za rukovodstvo SDA to je potpuno nevažno. Tek jasno je da
2017. godina donosi krizu u SDA i valja biti vrlo mudar kako bi brod SDA do kraja godine bio bez štete usidren u mirnoj luci.
U SDA se pitaju i koliko bi još ljudi moglo otići, na svim nivoima vlasti, te hoće li zbog svega i dalje moći računati na to da i 2017. učestvuju u rješavanju glavnih državnih problema sa pozicije vlasti.
Prijeti li Dodik praznom puškom?
Nikada jasnije, kao pred kraj 2016. godine, Milorad Dodik je najavio referendum o otcjepljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.
Nije više bilo riječi o tome da će referendum biti pokrenut ukoliko ne bude riješeno ovo ili ono pitanje, već je, bez ikakvih ograda, najavljen referendum o otcjepljenju i potom neminovno otcjepljenje. Zna već Dodik i procente onih koji bi se opredijelili za samostalnost na referendumu prema njegovim pravilima. Potvrđuje ovaj političar onu
tezu da nije toliko važno ko i kako glasa, već je važan samo onaj koji broji glasove.
Može li Dodik ostvariti svoje prijetnje?
Sjetite se kako su mnogi i pred referendum o 9. januaru kao danu RS-a govorili kako od svega nema ništa, kako je to beznačajno i kako, na kraju svega, do referenduma neće ni doći.
Ali referenduma je bilo, koliko god on bio proglašavan neustavnim, nelegalnim i slično. Poslužio je on vladajućoj strukturi u RS-u da “pomete” konkurenciju na lokalnim izborima, čineći da opozicija izgleda kao potpuni amater u igri profesionalaca.
U situaciji kada su oni kojima je stalo do BiH razjedinjeni, posvađani i dezorjentirani, niko ne bi trebalo da ima iluzija da će Milorad Dodik ponovo potegnuti referendum kao oružje u želji da zabije odlučujući čavao u kovčeg Bosne i Hercegovine!
Godišnjica genocida?
Na šta će da liči obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici 2017. godine? Koliko će izbor načelnika, prvog od rata koji nije Bošnjak i kojem je drago na glavi nositi četničku kokardu, uticati na ceremoniju ukopa i odavanja počasti? To je pitanje svih pitanja, a koliko god načelnik Grujičić slatkorječiv bio, jeza postaje veća.
Koliko će do dženaze 11. jula ostati Bošnjaka u srebreničkom kraju? Koliko će još dugo moći da trpe vjerske procesije, osveštavanja, okupljanja četničkih jedinica sa kokardama, baš onakvim kakve voli da nosi aktuelni načelnik općine?
Godina pred nama pokazat će kakav plan ima SNSD za Srebrenicu, ali već do kraja 2016. godine postalo je jasno kako je realno očekivati da broj živih Bošnjaka u Srebreničkom kraju bude mnogo manji od broja ukopanih žrtava genocida u memorijalnom kompleksu u Potočarima!
Kakva presuda čeka Mladića, Prlića ….?
Moguće je da tokom 2017. godine i popuste tenzije, da se svi zabavimo onim od čega se živi, zaboravimo na nesporazume!
A onda će Tribunal u Hagu, već je to najavljeno, pred kraj godine donijeti presudu u slučajevima protiv generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, te protiv lidera tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne Jadranka Prlića i njegovih saradnika.
Odjednom, sve bi moglo biti vraćeno gotovo u ratno stanje. Mediji sa jedne strane će tvrditi da se provodi haranga protiv jedne ratne strane, oni drugi će govoriti o pravdi, žaleći što kazna nije dugotrajnija.
Koliko možemo u 2017. godini, svi zajedno biti zreliji, bez žuči primiti presude, svjesni da nakon njih treba krenuti dalje, a ne ostajati u ratnom i duševnom glibu?
Da li je to moguće, pitanje je sad?
Hoće li biti ujedinjenja ljevice?
Stranke desnice vodile su kolo u 2016. godini. U oba bh. entiteta. Ako će neko sada reći da je u RS-u na vlasti ljevica, socijaldemokrati, onda neka još jednom razmisli o potezima te i takve ljevice, pa neka ih potom svrsta tamo gdje je takvoj “ljevici” mjesto.
Prava istinska ljevica, ako uopće i postoji, u BiH je u ilegali. U Federaciji BiH je dugo bila posvađana. Nakon što su izgubili izbore 2014. godine, svakim danom je bilo sve gore. Koaliranje sa neprirodnim saveznicima uzelo je danak. SDP se već raspao na nekoliko stranaka, a sada su se i te stranke počele cijepati. Situacije ne obećava.
Kriza u državi je međutim takva da raste spoznaja kako radi dobrobiti ove zemlje i ljevica mora biti jaka. Okupili su se potkraj godine lijevo orjentirani da zadaju neke smjernice, da vide šta im je činiti. Kojim god putem odluče krenuti, veliki je posao pred njima.
Mada već sada ističu kako neće više nikada jedni na druge, a pomirljive izjave idu ka tome da se govori i o potpunom ujedinjenju ljevice, na terenu situacija nije sjajna. Od općinskih vijeća, do državnog parlamenta, članovi nekih “lijevih” stranaka glasaju za rješenja vladajućih desnih, prodajući se jeftino, ostvarujući neke samo svoje ciljeve, koji
su daleko od ciljeva stranke.
Očigledno da je izlazak ljevice iz krize još podaleko, ali trebaju u svim strankama razmišljati da vremena za gubljenje nemaju. Godina 2017. je ključna. Ako propuste šansu da u njoj pomire sve svoje razlike i iz članstva odstrane zalutale u lijevoj opciji, probudiće se nespremni u 2018., izbornoj godini. Tada će za bilo kakav politički preokret biti kasno.
Hoćemo li vidjeti hapšenje “krupnih riba”?
Od kako je postalo jasno da se u ovoj zemlji najodgovorniji ponašaju najneodgovornije i lične interese pretpostavljaju interesima građana, traje i priča o hapšenju takvih. Godinama, ustvari već decenijama, te priče ostaju prazne.
Do sada, sve “krupne ribe” hapšene u BiH, ljudi protiv kojih je pokretan postupak su oslobađane ili su bježale iz BiH, izrugujući se domaćem pravnom sistemu. Gotovo je postalo pravilo da političari u jednom danu mijenjaju optuženičku klupu poslaničkom, ministarskom ili nekom drugom važnom foteljom.
Narod je već izgubio nadu da će biti “velikih hapšenja”, nakon kojih će uslijediti “veliki procesi” koji će dovesti do dugotrajnih zatvorskih kazni.
Ministar sigurnosti Dragan Mektić obećao je nedavno da uskoro trebamo očekivati “velika dešavanja”. Obećavali su i drugi isto to, nije se ostvarilo. Obećavao je već i Mektić, ništa se nije dogodilo. Puca li ministar opet iz prazne?
Socijalni protesti?
E sada, sve čemu se možemo nadati u 2017. godini može da bude i drugačije, ako narod izađe na ulice. Događanje naroda je ono čega se vlastodršci najviše plaše. Narod bi mogao da bude katalizator za brza i efikasna rješenja.
Uskoro će trogodišnjica dešavanja sa ulica bh. gradova, dešavanja u kojima su se građani pojavili kao važan faktor. Iako na ulicama nije bilo mnogo nezadovoljnih, jer par hiljada ljudi na cijelo Sarajevo nije respektabilan broj, bilo je jasno da su oni koji o svemu odlučuju ozbiljno zabrinuti.
Morali su se dosta potruditi da vremenom razvodne narodne zahtjeve, od kojih na kraju nije ostalo ništa. Ubacili su svoje ljude među masu nezadovoljnika i metodama specijalnog djelovanja, ogadili ljudima želju za promjenama.
Ali ostala je nada da građani, ako baš budu željeli, mogu promijeniti stvari na bolje. Ne nasiljem, paljenjem i prizemnim prijetnjama.
Kada bi bio pronađen najmanji zajednički sadržilac, oko kojeg bi se okupili građani svih nacija, bez obzira u kojem entitetu živjeli i kada bi njih barem 50.000 njih zajedno zatražilo promjene, niko na to be mogao da ostane nijem. Pale bi mnoge maske, a mnogi političari bi morali mijenjati ono što govore i ono što rade. Ili bi bili promijenjeni.
Može li se nešto slično dogoditi 2017. godine? Teško! Ne i nemoguće!
(BHRT/RTV7)
